Ako se sećate, pisala sam na onom blogu odakle izbegosmo i raširismo šatore ovde, ja došla prošle godine u Beograd koji sam napustila pre jedno dva’es godina uz ono – Aj, pa se vidimo. Izmedju i u medjuvremenu sam živela u nekim drugim gradovima no nisam ’tela to da kažem.
Sad sam ovde. Udata. A mislila sam da više neću živeti u Beogradu a ni da nikad neću biti udata. Al’ ni to nisam htela da kažem.
Mislim, udata sam. I nemam pojma šta o tome treba da kažem. I da l’ treba. Hazbend me ljubimac povremeno pogleda i kaže – Uh, ala si teška! – i odma’ me iznervira. Znam da jesam. Tetoši me s nadom da će da me učini lakšom za održavanje.Skidam mu kapu, niko me nije trpeo ko on. I moje bude. I bube mojih buba, ima toga, ne smem ni da kažem.
Ljubimica i dalje misli da sam se rodila pre dvesta godina a pre sto završila sa svim trendovskim stvarima. Njoj ne skidam kapu, nju ću da skalpiram prvom prilikom. I ona misli da nisam normalna al’ je to upakovala u – Ala si komplikovanaaa!. Ni to nisam htela.
Od onoga ’’neko nema ni to’’ imam i više nego što mi treba. Skroz mi udobno.
Uredna mi kuća, uredno ispraćam i dočekujem mile mi ukućane, imam uredan seks, uredno kupujem i što mi treba i što mi ne treba, uredno ručam, uredno ludijam po netu… toliko mi je uredan život da mi se smučilo.
Kafu pijem il’ s ljubimcem il’ sama. Češće sama. Ima jedan kafić, pojma nemam kako se zove, mislim onako, kroz Knez Mihajlovu pa od Albukerkija levo, znam d’odem. Obraduju se kad me vide.
Nemam, bre, ovde nikoga, nema šanse da u ovom gradu sretnem nekoga i obradujem se.
O tome sam htela. Ako još neki dan budem gledala samo u hazbenda počeću da ga mrzim.
Izgleda da ovde drugaricu ne mogu da nadjem pa mi palo na pamet da nadjem ljubavnika.
’Odma sam se prepala. Kakva sam i kako ne umem da ćutim odma’ bi se pohvalila ljubimcu kako sam lepu i korisnu stvar uradila za naš brak. Ljubimac me gled’o iskosa kad sam mu ovo ispričala.
Imala sam nesreću da se rodim u gradu koji je za ono malo što sam živela u njemu uništavao i gušio moj društveni, emotivni, seksualni, ma moj svakakav život. Nosila sam teret dobrog dupeta, dobrih sisa, dugačkog jezika i imanja para.
Imala sam sreću da, ipak, većinu godina svog života provedem u jednom malom gradu, u ulici koja se zvala Prilaz moru, da ujutru kroz prozor prvo ugledam Brač, da mirišem so i buru. Rasla sam izmedju dve kulture, dva govora, izgovarala mleko i mliko, išla u dve crkve i pozdravljala sa – Pomaže Bog i Faljen Isus, umela sam da pogrešim pa da me ispravljaju kao da je važno kako ćeš izgovoriti pozdrav. Ni Bog ni Isus mi nikad nisu dogovorili. U tom malom mestu sam naučila da nije važno koliko je veliki grad u kom živiš već koliko su veliki ljudi koji te okružuju.

I da, imala sam tu sreću da imam roditelje koji su ispunjavali sve moje želje koliko god se sa njima ne slagali pa sam tako živela u jednom mnogo lepšem i većem gradu nego što je Beograd, onako iz čiste ljubavi prema tom gradu. Onda sam jednog dana posle tri godine rešila da se vratim. Tek onako.

Skroz mi je očajan ovaj post. I pojma nemam šta sam u stvari htela.
Ponekad se osećam kao da ne znam odakle sam, ni ko sam, ni šta mi je potrebno.
Nisam nezadovoljna.
Nego, šta znam… potreban mi je neko ovde a da to nije ljubimac.
Kako sam se narogušila zadnjih dana može biti da počnem da mutiram i da mi izraste penis, da uopšte ne budem ono što hazbend misli da jesam.
Toliko je sve normalno da to nije normalno.
Odoh sad u onaj – od Albukerkija levo.
Da pijem kafu i zevam u narod koji prolazi.
Sutra ću da budem normalna.












Eto sad! S penisa na ovako ozbijnu temu!
Ja sam rodjena u Beogradu i svi su moji tamo, imam puno prijatelja (koje vidjam jednom godisnje, baj d vej), al Beograd me ubija u pojam. Kolko se radujem kad dodjem, toliko poludim za tri dana. Uzasava me sva ta guzva i frka, a posebno one glupacice sa tri grama mozga po buticima, koje me gledaju s daleke visine i obracaju mi se ko da im govno smrdi pod nosom. Mali grad, dobri ljudi… razumem te sto se toga tice. Mada, svuda se ljudi sve vise otudjuju, jebem li ga sto.
Pms, a?
Oce to. Osecam ga i ja ovijeh dana……
Btw, iz Beograda sam, pa razluci nastavak dalje sama
Lepo iskazana potreba.
evo ja te razumem al u potpunosti, ni ja ne znam odakle sam ni na kom jeziku pricam, a da sam hvalila isusa kao i ti na dva razlicita i to uvek sa pogresnim izgovorom i naglaskom…
i sad pricam samo na nemackom da me svi razumeju a kad mi se moze cutim na talijanskom….a kad mi se oce’ pisem tebi na srpskom…..pa sad ti vidi….a ja nemam jos tako neki kafic….
Namrcilo se pa ostadoh u kuci.
Sanja, ja trenutno nemam od koga da se otudjim vise mislim na to kako da se zblizim sa nekim. KAd god se uzelim zenskog ispijanja kafe i bezazlenog tracarenja ja moram da predjem najmanje 150 km, mrzi me.
Zelena, agresoru jedan
zovi me na kafu, sta imam da zamisljam. Za PMS cu pogledam u kalendarce, moz’ biti.
Portose daj jednu prosto prosirenu kad te molim. Sta fali sto sam rekla, ja sam drustveno bice, pocecu da mrzim jedinog muza kojeg imam
Sarah i ja cutim na italijanskom
Poceh pre dva meseca da ucim grcki pa kad naucim malo cu da cutim i na grckom, za promenu.
ti samo 150km, ja moram 1250km hehhheeh…
jao mene napao neki virus….nemam pojma koji mi je….
Ja bih volela da naucim spanski pa da se udruzimo u cutnji….
Jedino ako mislis da cutimo na Spanskom trgu, malo sam alergicna na spanski zadnjih godina zbog onih serija ”tres muheres” i sve u tom stilu
Alo bre, nisam mislio nista lose, naprotiv.
Alo, bre, salim se, dodji na kafu, necu te vrbujem za ljubavnika
samo cu da te terorisem da me slusas
A-a, te sto tako pricaju su najopasnije, a poznato je da se plasim zena.
NIsta onda
opet sam obukla majicu – Mene si nas’o
Je l’ normalno ovo da se svaki cas svalcim i oblacim?
opet sam pogresila
svalcim – svlacim
mora da Zelena viri od nekud
Nije normalno.
Portose, da se svlacim il’ da se oblacim. Odluci se!
Vidis da mi nenormalan dan, daj bar da iz\gledam normalno
Nema sta ja tu da odlucujem, rekoh da nije normalno, al je potpuno u redu.
A sto bi rekla ona drevna istocnjacka mudrost koju sam sad izmislio – jebo normalnost.
Pa jes, reko’ ja da je toliko sve normalno da to nije normalno. SAcu se ponovo svucem
Virim, virim, problem je sto tvoje greske vidis samo ti, da se ne ispravljas ne bi ni primetili
Poziv za kofi imas
Fala prihvaceno
nosicu crveni karanfil
il’ cu da nosim majicu – Portose jblo te svlacenje
Pa, da.
Sve po mojim ledjima.
Neka, naviko sam.
Ma kak’a ledja, bacila sam ti majicu preko glave
Preko glave obicno navucem kesu, neprovidnu.
Al to kad izadjem napolje, da mi se ne smeju i gadjaju kamenicama.
Sto, nemas nos?
Imam, i to poveci, nego zbog ruznoce.
Izgleda sasavo, al otkad nosim kesu, mene ledja ne bole.
I meni vise nista nije, popih s tobom kafu iako nisi hteo
Oscilovanje između normalnosti i uzbuđenja. Poznato mi to.
Na blogu možeš svašta da nađeš, čak i iskrenu prijateljicu. Ovo iz ličnog iskustva. Samo je potrebno malo strpljenja.
…pijes kaficu oko pet,(moje vreme) to je i moja metoda ako nikog nema kod kuce, ja soljce pa pred monitor….hiihii…
tebi se smucio spanski, a ja ga bas volim, kod mene nema tih serija…hihihi, mozda bi mi se i spanci nedaj boze “zamerili”…
Spes, znam imam i ja iskustva
ja bih da nadjem nesto napolju 
SArah, to se ja sa kafom u 17 h
pravim Turcin na engleski nacin
Onda i ja to radim, i ja kafu pijem u 17h, i eto taman smo se poklopile
Ja cu da smotam Politiku ispod miske da znas
Vidi draga, s tobom takvom, sasvim normalno nenormalnom, svako od nas bi rado pio kafu.
Al’ pošto nisi…jbg. Šta da ti kažem. Ja sa svojih 28 više pojma nemam ni odakle sam, ni gde sam sad, a kamoli gde sam sutra. Znam samo da ću ujutro sama piti kafu. Al’ nije ni to loše.
Eto, da si u Novom Sadu ja bih te čak i usvojila. Al’ ozbiljno!
Dodjem da pogledam sta ima dok ispijam jutarnju, kad ono, jelte, svi o kafi.
Odo da smislim kako da zaradim pare, treba imati za istu (kafu) preko zime.
Zelena i da stavis sesir na glavu, svaki drugi nosi Politiku
Aurora, ma sta je to 80 km, macji kasalj, pravo je zadovoljstvo sesti u auto i zaploviti nasim putevima
Portose, aj d’otvorimo kafance
Nisam se dobro izrazila, mislila sam samo na relacije koje se sa bloga prenesu u stvarni život. Blog kao blog je jalova stvar.
Blog nije jalova stvar. Ili… sve je jalova stvar ako ne znas cemu ti sluzi… Napises odlican roman i stavis rukopis u fioku. Po toj logici pisanje ucinis jalovim. Ali… ako si u tome uzivao, izvukao iz sebe nesto i uoblicio, anda to vec potpuno ima smisla. Ako ‘oces nesto sire, moras da se trudis dalje.
Sam smisao je prilicno diskutabilan. Dal’ ‘oces slavu, pare, prijateljstva? Prilican niz opcija postoji…
Spes, meni nije jalova stvar, rodi se mnogo toga na blogu, oko bloga i na kraju se, kako kazes prenese u ovaj život sa druge strane, hocu reci meni je i blog stvaran život, stvarno mi je sve u cemu ucestvujem i cemu dajem sebe.
Drncj, jeste diskutabilno i ne bih da razvijam tu temu, kako rekoh gore, ovo je deo mog života od koga hoću taman toliko koliko i od drugih stvari – da me zadovolji i da uživam u njemu
Turim sesirce i pevam; “Crven fesic nanoooooo, rmprprp”
Ne meću se dukati na cveće,
već na cure koje niko neće…
Zelena ja cu da obujem crvene cipelice da se slažu sa šeširićem
Pesniče, je l’ treba u desetercu da odgovorim il’ kako?
Šala, Mahlat… bilo mi dosadno, a zapisah ovo usput, da se narodno blago ne pogubi….
Ma nisam ja ni shvatila drugacije nego kao salu.
Nego, ako je ocuvanje narodnog blaga u ptanju evo nesto da dodam>
”Malu, malenu,

ne uzimaj za zenu,
vec uzmi k’o mene
da ti srce ne vene!”
nije u desetercu, al’ eto
E, pa ma nemoj
Ja sam mala, malena, i ti sad `oces sve, e pa ne moze, nemoj da te ureknem sad i odmah
Satro pesma, ona ce meni, nemoj da obucem majicu-mene si nasla
kad bi mene srela u gradu, obradovala bi se stoposto
i to bi značilo da si normalna
Ako mi dosapnes vozni red ja cu se potrudim da te sretnem pa cemo da vidimo
Već sam pisala kod sebe da nemam vremena ni za šta, ali bih za jednu kafu sa tobom našla vremena. Nisam Beograđanka, ali živim u Beogradu, volim Beograd od uvek, jer me za isti vezuju samo lepa sećanja. Da bih popila kafu uz malu trač partiju moram da pređem nešto malo više od tebe, 170 km, a nekako mi se čini da i kada tamo odem to više nije to. Imam sreću, jer radimo to što radimo i stalno upoznajem nove ljude, ali bih rado sa tobom tu levo od Albukerkija popila kafu.
Zihi možda mogu i da sretnem, jer mi se čini da smo komšinice i sigurno bih joj se obradovala. Znači normalna sam.
Čarobna, čim ukradeš malo vremena javni, vodiću te i levo i desno od Albukerkija, sve jedno mi je
Ajd dođi kod mene. U 10 metara kvadratna ima:
noćni klub, kafana1, kafana2, kafić1, kafić2, kafana3 i “vežbaonica” za rock.
Mi ćemo da sedimo na terasi, ako je toplo, i nećemo da sedimo na terasi ako je ladno.
A prolaznike i goste pomenutih “institucija” gore ćemo da gledamo sa terase, ili kroz prozor.
Dok pijemo kafu.
I sokić i tekilu … šta piješ?
Viljamovku
blago tebi za tih 10 m2
ovde ima da trčiš k’o besan i obično ti čekaš na jednom mestu dok onaj drugi čeka na drugom, il’ si negde zaglavljen, il’ je onaj drugi negde zaglavljen, il’ nema mesta, niko para nema a sve krcato, dok u’vatiš neko slobodno mesto već ti nije ni do čega.
Pa se svadjaš sa konobarima.
Oni ti se posle uvlače u dupe, d’izvineš.
Pa ti to naplate.
Ma divno se provodim
viljamovka? – Može
… 100 metara kvadratnih.
A ja lažem
I ja sam malo besna, u stvari malo više , pa pored slova gutam i knedle.
A noćima ne spavam zbog onih “institucija” i zbog onih koji previe vremena provode u istim, pa prekomerno natovare u sebe sva ta gore pomenuta pića, i posle pevaju ispod terase ili …. povraćaju.
Danima.
Ufff