Moja ćerka je prošle godine upisala Fakultet političkih nauka. Kao samofinansirajući student. Ona samofinansirajuća a ja finansiram al’ tako se kaže. Na prijemnom ispitu je po broju bodova bila u prvoj trećini ali eto. Primali 40 na budžet i 120 na ono drugo.

Platili 1 200 eura.

Index 750 dinara – k’o knjiga u tvrdom povezu.

O cenama knjiga da ne pričam. I to ako ih nadjemo. Ako ne nadjemo kupujemo u starinarnici a to vam izgleda ovako – u knjižari kažu da nemaju i da inače košta 600 pa to isto kupimo u starinarnici za 1000.

U monopolističkoj fotokopirnici pored fakulteta imaju sve ali fotokopirana knjiga košta oko 700 dinara u proseku.

Prijava za ispit – 500 dinara.

Seminar na Kopaoniku koji nikako nije mogao da se održi u Beogradu jerbo je to glupo koštao kao letovanje. Ima sertifikat o poznavanju nečeg američkog, mislim valjda sad može da polemiše sa Obamom i da me ne obruka.

Ako možete da zamislite koliko me košta njena prva godina svaka vam čast. Ja niti mogu niti smem.

Na početku školske godine im poželeli dobrodošlicu i rekli im da je za prelazak na budžet u drugoj godini potrebno da daju godinu i najmanje 43 boda.

Ljubimica, ljubi je majka, očistila godinu u junu i ima 60 bodova.

I tu nastao problem.

Skupili ih i bukvalno im rekli ovako – mnogo su jaka generacija, mnogo ih je steklo uslov za upis, nisu to očekivali, život je skup, profesorske plate male (spominjali su i benzin, i hleb i meso), treba da budu počastvovani što imaju profesore kakve imaju, što slušaju njihova predavanja a to košta i ne može tek tako na budžet.

Zaključak – na budžet mogu da predju samo oni koji imaju sve što ljubimica ima ali i prosek 8,5. A ljubimica ga nema. Doduše, rekli im da mogu da ponište ispite i polažu ponovo da bi nagurali prosek. Ja odma’ stavila zabranu.

I poludela.

Što na početku ne rekoše to za prosek. A i prosek od 8 i nije tako loš. Al’ ne može.

Dekan na televiziji rek’o da će poštovati odluku Ministarstva.

Na fakultetu rek’o da on ipak može kako ’oće.

Ljubimica počela najzad da veruje da živi u kalakurnici od države.

A ja vam sve ovo pišem potpuno besna, na ivici suza i pokušavajući da ignorišem njenu razočaranost.

Nebrojeno poniženja sam doživela samo zato što živim u ovoj zemlji, mentalno me siluju godinama i šta sad. Sad prelaze na moje dete, na našu decu.

Nadmudrivanje traje od juna.

U skupštini pokušali da donesu Zakon o visokoškolskom obrazovanju. Izašo gos’n radikal i napravio čitavu frku oko reči ’’izuzetno’’. Nejasna mu. Kaže da reč ’’izuzetno’’ može da znači da je nešto izuzetno ali i da je nešto izuzeto! Toliko o onima koji su najbolji od najboljih i od kojih zavisi budućnost mog deteta.

DS – ona stranka koja se uhvatila u koštac sa korupcijom dala fenomenalan predlog. Da na budžet ide 20 studenata a ostali da ostanu samofinansirajući pa kome zapadne.

Moje dete izgleda totalno zbunjeno. Danima.

Ide na predavanja a nije upisana.

Sutra idu ispred Skupštine.

I tako ona počinje svoj život u ovoj zemlji. Štrajkom. Protestom. ’’Silovana’’ od strane vlasti, dekana, neobrazovanih poslanika.

Da rekoše prošle godine da će i prosek biti uslov bilo bi u redu.

Profesorima je hleb skup – studentima nije.

Jedan njen kolega živi sa bakom. Radio u srednjoj školi i štedeo da bi upisao fakultet. Za drugu godinu nema.

Koleginici tata podigao kredit. Ne može da digne drugi.

Jednoj iz Rume tata prodao vikendicu.

Da ne nabrajam.

Novine pune članaka kupiše li Palmi žirafu il’ je ne kupiše.

Jebala ih žirafa onako dugovrata sve na gomilu. Koliko god ih ima!

I da, rekao dekan studentima – ma nije problem da idu na budžet ako država bude garantovala da će snositi troškove njihovog studiranja.

Pa ne može! Ne može i žirafa i visokoobrazovani ljudi. Nema se za sve. Ovo je siromašna zemlja.

Je l’ vi meni verujeta da mi dodje da kukam. Na glas. Što ne odoh iz ovog jebarnika, što namestih rodjeno dete, što živim medju prevarantima. Što me je sramota više. Sramota me, bre!

Šta da joj kažem?

Da joj platim i ovu godinu ili da joj kupim kartu u jednom pravcu i da joj kažem – beži odavde…