Mogla sam da živim i bez toga ali mi ne remeti život što znam. I nisam baš morala da se traumiram zbog Marije na Prkosima ali tako se rastući uče neke stvari, izmedju ostalog kako se voli reka, šta ostane posle čoveka i kako oni koji više ne postoje ostaju da žive u sećanjima. Živi, sa osećanjima, baš kao da hodaju.

Prva knjiga koju sam pročitala bila je ’’Kako sam bila mala’’, Vere Inber,  još u prvom razredu osnovne škole. Sećam se kako sam strašno želela da dobijem drvenu hoklicu koju je imala glavna junakinja i ispod nje gradila čitavo svoje dečije carstvo. I danas je često otvorim tek da mi vrati onu toplinu u grudima.

U stvari, šta reći o svim knjigama koje sam pročitala školujući se. Nema o knjigama šta da se kaže. Govori se o onome što smo proživljavali čitajući ih i o onome šta su te knjige ostavile u nama. Neke nisam razumela pa sam ih kasnije čitala ponovo i danas mislim da neke knjige treba izbaciti iz školske lektire ne zato što nisu dobre već zato što su preteške i zato što se knjige ne čitaju da bi mogli da odgovorimo da smo ih čitali. I? I ništa. Šta je pisac hteo da kaže?

U srednjoj školi sam imala predmet – Proučavanje književnog dela. I divnu profesorku na čijim časovima sam bila ubedjena da sam nevidjeno i neponovljivo glupa. Sve dok nisam naučila da čitam. To nije isto kao i čitati. Umela je da udje, posmatra nas i kaže – Vidite li vi kakav je ovo sterilan dan, hajde da naučimo dane da radajaju nešto lepo. Naučila me da slušam kišu – Hajde da odslušamo kišu u tišini. Možete li da zamislite sebe kao malenu barku na otvorenom moru? Nekoliko godina posle toga bila sam na palubi jednog broda, oko mene je sve bilo crno, gore, dole, sa strane, bila sam sama sa svojim mislima i setila sam se toga – tu sam, niko, ništa i sve. U jednoj sekundi shvatiš ono osnovno zahvaljujući nekome ko te naučio da obratiš pažnju na nemerljivi trenutak sebe u vremenu i prostoru. Ništa si a ipak čitav svet.

Ono da je knjiga čovekov najbolji drug je nedovoljan opis toga šta je knjiga. Isto tako je neshvatljivo koliko knjige gube značaj. Bar ja ne mogu da shvatim. Ne knjiga kao stvar nego ono što postoji u njoj izmedju dve korice. Prostranstva i vreme koja treba proći i razumeti. Od orlova koji su rano poleteli do Romea i Julije.

Kako rekoh, ništa mi ne fali što sam sve to pročitala. I ne bi falilo nikome. Problem sa čitanjem obavezne školske lektire je uvek bio u onome – morate da pročitate umesto da se kaže – treba da pročitate, hajde zajedno da pročitamo. Zašto? Eto, zato što treba, kao što treba da idete u školu, isto kao što danas treba da imate profil na Facebooku. Uživati u onome što nosi ovo vreme nemoguće je bez da se razumelo neko koje je prošlo jer sve što je prošlo gradi ovo danas.

Ne umem to baš najbolje da objasnim, nažalost.

Nikada nisam razumela ljude koji u kući nemaju ni jednu knjigu a ima ih. Kao što ne razumem one koji ne misle pre nego što donesu neku odluku.

Reformisanim Nastavnim planom i programom iz obavezne školske lektire izbačeni su ’’Doživljaji Nikoletine Bursaća’’ Branka Ćopića, “Prva brazda” Milovana Glišića, “Čiča Jordan” Stevana Sremca, Jesenjinova “Keruša“, “Agovanje” Ivana Mažuranića, “Jama” Ivana Gorana Kovačića zamenjena je njegovim drugim delom “Pismo majci” valjda da se nove generacije ne traumiraju previše.

“Komisija koja je radila plan i program srpskog jezika vodila je računa da se sadržaji pravilno rasporede i da se nadovezuju jedan na drugi. Ranije je kruna usvojenih sadržaja trebalo da se ispolji kroz testiranje na prijemnom ispitu. Sam taj vid testiranja je pozivao decu da uče napamet kako bi bolje uradili prijemni. To nije dalo dobre rezultate“, kaže Ljubiša Jovanović iz Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja.

Komisija je planom predvidela da se pojedini sadržaji iz nižih razreda prebace u osmi razred, a kako bi se deci vratilo čitalačko interesovanje, proširen je spisak lektire za osmi razred, pa su spisku obavezne lektire pridodati dopunski izborni i naučnopopularni i informativni tekstovi.’’

Od sada će deca na časovima srpskog jezika proučavati “Ko to tamo peva” Dušana Kovačevića ili “Predeo slikan čajem” Milorada Pavića. Eto, pošto su do sad za prijemni ispit učili napamet, a to je normalno ako im se niko prethodno ne posveti i ne nauči ih da čitaju, obradjivaće ‘’Ko to tamo peva’’. Film su već svi gledali a replike znaju napamet. I proučavaće film a ne delo. I navodno će razumeti kao da je mnogo lakše razumeti ‘’Ko to tamo peva’’ od ‘’Orlovi rano lete’’. Kako će bilo šta razumeti ako nešto preskoče.

Kao da će se deci neko posvetiti više nego do sad. Kao da će im neko nešto objasniti.

Problem nije u knjigama, knjige ne mogu da zastare, problem je u ultramodernom nastavnom osoblju. Njima je malo dosadno da objašnjavaju, uvode u delo, analiziraju, animiraju, lakše je a i zanimljivije da budu prijatelji sa svojim učenicima na Facebooku.

I, naravno problem je u pristupu školovanju – ne uče više deca da bi nešto naučila nego da završe školu.

A najveći problem je što odluke u vezi promene nastavnog programa ne donose oni koji su u nastavi već oni koji nemaju ni mali odmor u nastavnoj praksi.

Strašno je velika odgovornost šta ćemo ponuditi deci.

Od toga šta im ponudimo zavisi kakvi će biti.

Na kiosku uvek mogu da kupe ovo. Ne nosi oznaku – zabranjeno prodavati maloletnim licima.

Ako se sećate ove bibiloteke bar vi ne dozvolite svojoj deci da je ne upoznaju.