Nije mera nego osećaj koji svaku kulinarku početnicu dovodi do očajanja kao da je neko gurnuo iz aviona i rekao – ajd’, snadji se sama do dole.

Razmena recepta se obično vrši izmedju Velike majstorice kuhinje, kulinarke sa iskustvom i kulinarke početnice. Velika majstorica treba početnicu da uputi u svetu tajnu mešenja kojom će ova biti inicirana u svetsku tajnu organizaciju –Kako mužu umesiti pogaču. Kulinarka početnica sva srećna zapisuje sastojke, sve u komadima i gramima, i na kraju, kad treba da sazna koliko treba ključnog sastojka, dobije savet – brašna po potrebi. Neoprezna ovo zanemari i tek kad počne da mesi padne u histeriju jer nema pojma kolika je potreba za brašnom onoga što je već smućkala. Oprezna odmah pita čuvarku svete tajne prenošenja recepta koja se ponaša kao da odaje Masonsku tajnu – koliko ti je to po potrebi!!! – na šta ova odgovara tajnovito – pa, po potrebi.

Na insistiranje početnice da precizno kaže koliko je to po potrebi, Velika majstorica počinje da objašnjava što liči na crtanje mape do sakrivenog blaga – pa znaš, po osećaju, sve dok prestane da ti se lepi za prste, kad počne da se odvaja od posude, da nema grudvice, da bude glatko i na kraju joj kaže – da ne bude ni tvrdo ni meko, što početnicu baca u nevidjen bedak, pojma nema kako izgleda nešto što nije ni tvrdo ni meko, ona je samo početnica i sve što zna je da pojedine stvari moraju da budu tvrde da bi joj brak uspeo što može da postigne samo čvrstom rukom. O testu joj niko ništa nije govorio, naročito ne tako neodredjeno.

Posle višeminutnog objašnjavanja tokom kog Velika majstorica postane uverena da početnica ne zna kako se zakopčava a početnica da je Velika majstorica nevidjen baksuz koji je zeza pred kraj, početnica pita – i koliko se to peče, na šta ova odgovara – dok ne porumeni – koliko, bre – zavisi od šporeta – otprilike, bre – dok ne dobije zlatno žutu boju – ma kaži mi otprilike – pa onako, kad počne da se odvaja od pleha.

Početnica kreće u avanturu – ni tvrdo ni meko dok ne porumeni do srećnog muža, nema osećaj šta je tvrdo a šta meko kad je testo u pitanju, rumeno joj je jasno al’ samo kad rumeni obraze, mesi, dodaje, misli ništa lakše, stavlja u rernu, čuči pored nje i gleda kako se ne dešava ništa, trepne i dobije pogaču koja na sve liči sem na rumenu devojku i koja može da služi kao ’ladno oružje.

Do dolaska muža sedi i šmrca, kadsamseudala, štosamseudala, nekmumajkamesipogaču, nisamseudaladamesim, nijeovosreeeednjiveeek, nikad više, crkla dabogda, neću da mesim, nek ide kod majke pa neka jede šta hoće! Nek crkne gladan!

Mužu podmeće pod nos onu pogaču sve misleći da će on reći – Lepo je što si se trudila al’ nemoj više ka’ te molim, sed ti i šminkaj se, majka će meni da mesi, ona me i rodila.

Muž proba, proguta knedlu, očaj i parče pogače konja da ubiješ al’ pošto zna za jadac kaže – Nije ti loša, samo malo krcka, nema veze, ljubavi, sledeći put će biti bolje. Ću te vodim kod mame da ti ona pokaže kako se to radi.

I tako početnica bude uhvaćena u zamku, ponavlja postupak ni tvrdo ni meko sve dok ne postane Velika majstorica spremna da nekoj novoj objašnjava da je ’brašna po potrebi’ čist osećaj, genski usadjen u žene samo malo zakržljao od nekorišćenja al’ da to čas proradi.

Recepte za pogaču čuva u masnoj svesci zapisane kao Pogača Rada, Pogača Mira, Pogača Vesna, Pogača kuma Jelena, Pogača Natašina Goca… sve dok ponosno ne upiše – Pogača MOJA. Kad joj proradi osećaj.