Trećina Srba su pušači ja sam medju njima.

Danas je dan bez duvanskog dima, ne planiram ni na kakav parti, jelte, pa mi nije frka da će me izbaciti neki dok ja mislim da će da mi uradi nešto drugo.

Samo na korak od željene i nedostižne nam Evrope kad smo pomislili da smo sve ultimatume ispunili ponovo smo stavljeni pred nerešiv problem. Sa ovoliko rasprostranjenim pušenjem Srbija nikad nece ući u Evropu! Ne bi da budem bezobrazna i elaborairam ovo o pušenju mada mislim da smo mi odavno ispušili.

Našli oni nama Srbima da govore o zdravlju! Ništa smešnije nisam čula u skorije vreme. Strašno sam pogodjena ovim zakonom zato što sam ja jedna od onih osoba koja živi da bi pušila. Imam dvodecenijski pušacki staž i nikad nisam pokušala da prekinem, što bi naš narod rekao – da ostavim pušenje. E , sad su mi saopštli da sam nevidjen zlotvor s obzirom da ugrožavam zdravlje nepušača kao da naši nepušači nisu imali većeg zlotvora od mene, to jest nas pušača. Tako je to sa nama, davno su nas ubedili da mi većeg neprijatelja od nas samih nemamo,šta god da je u pitanju.

Kad je pre neku godinu kao donet zakon o zabrani pušenja na javnom mestu  i nije mi nešto teško pao, jedino mi frka bila što nisam znala gde smem da pušim. Jedino sam znala koliko će me koštati ako me uhvate. Problem je samo što je svako mesto javno. Kad ulazim u kafanu, ulazim kao špijun, zveram levo-desno i pitam: Puši li se ovde? Negde mi odgovore – Ma, puši sestro! – negde – Ovde se ne puši ali možemo da vas smestimo u ćoše za pušače. Jedino me još nisu pitali koliko naplaćujem. Strašno.

Ne mogu da zamislim kafanu bez duvanskog dima i ovaj zakon je trebao da ih izuzme jer oni koji ne puše garantovano ne idu u kafane. Mislim, nepušaci su vrlo neporočni ljudi, čudo jedno! Napravi ih ovaj zakon svecima.

A što se zakona tice ima on falinku kao i svaki drugi. Uz njega uopšte ne ide uputstvo za obuku duvanskog dima. Na zapadu lepo podele kafanu žardinjerama na deo za pušace i deo za nepušače. Uvek sam se pitala kako su naučili taj dim da ne prelazi iz dela za pušace u onaj drugi i koliku mu kaznu naplaćuju ako pogreši. Naš, srpski dim to ne zna, vije se, brate, na sve strane.

Definitivno je ovaj zakon trebao da nas zaobidje jer mi nismo krivi, to pušenje nam je ostalo od Turaka kao što nam je ostalo i ispijanje kafe. I to sa kafom poslednjih godina ne ide kako treba. Prvo, mi smo jedina zemlja na svetu čije se nacionalno piće ne zove Srpska kafa nego Turska kafa, a drugo, više naručivanje kafe ne podrazumeva običnu tursku kafu. Sad kad naručite kafu prisustvujete nevidjenom konobarskom monologu koji izgleda ovako: Turska, espreso, kraća, produžena, sa mlekom, bez mleka, hladna nes, topla nes, šlagirana… Ranije mi nije smetalo, jedva sam čekala da zapalim cigaretu ali sad potpuno gubim volju. Ma, ovaj zakon mi je potpuno izremetio život. Zna se kad je cigareta najsladja, uz kafu, posle jela i posle seksa.

I tako… sad imamo mnogo nervoznih ljudi, pušačka kriza je ozbiljna kao i bilo koja druga kriza, a ovu nervozu nam pojačava to što nam za sve što hoćemo treba duplo više vremena nego pre. U koju god službu da odete nigde nikoga nema, kancelarije su potpuno prazne. Svi su na nekim mestima obezbedjenim za pušenje koja zvanično ne postoje. Ako ih slučajno uhvatite na radnom mestu, gledaju kroz vas, niti vas cuju niti vide, opsednuti su planiranjem kako da doskoče zakonu, to jest da puše, a da se ne vidi. Ako želite nešto da kupite moraćete strpljivo da sacekate da prodavacica na vratima popuši svoju cigaretu pa da vas usluži. Sve u svemu kompletan pušacko-radni narod Srbije je u toku radnog vremena na ulici koja je, u stvari, najjavnije mesto koje postoji.

Ko može neka se danas uzdrži, kako videh može da ostane bez seksa.