Kad prošetate ulicama bilo kog grada u Srbiji i ako obratite pažnju na fasade, videćete da je svaka druga terasa zatvorena jer naš čovek koliki god stan da ima, ima problem sa nedostatkom kvadrata taman tolikim kolika mu je terasa. I bez obzira što je nekada uz stanove koji su se dobijali išao i pripadajući podrum na tim terasama stoje kace sa kupusom, gajbe, prazne flaše, napukle WC šolje i još gomila stvari koje se više ne koriste al’ mogu da zatrebaju. Gaće se viore na sve strane tako da ne stoji ona srpska naricaljka ’’Nemam gaće na dupetu’’, očigledno je da ih svi imaju.

Da našem narodu objasniš da ne može tek tako da zatvara terasu i narušava fasadu – nema pojma niti je to razumljivo. Kako ne može kad je njegovo? Zbog toga na jednoj zgradi možemo da vidimo sve moguće vrste materijala koji mogu da se upotrebe, od stakla do lima, kako je ko imao mašte i para. Da objasniš da za sušenje veša služe sušionice isto je nemoguće, prvo u tom slučaju mora da se izadje pa da se udje, pa neko može da im ukrade gaće a s’ gaćama može da se baje kod neke popularne vračare, a drugo te prostorije obično zaposedne najveći baksuz u zgradi, koji se prvi uselio i nemoguće je da ih koriste ostali stanari. Ovi što zaposedaju sušionice imaju čak i papire kako su ih otkupili, obično bez saglasnosti ostalih stanara.

Problem sa tim sušenjem gaća na balkonima i ne bi bio tako strašan da naš narod ne suši sopstvene gaće i izlaže ih pogledima prolaznika gde god mu padne na pamet. Ko se prvi doseti, razapne konopac izmedju dva slobodna drveta i eto mu sušenja i sunčanja veša. Ti koji zaposedaju drveće su vrlo posesivni, drveće proglašavaju svojim što overe već pomenutim vezivanjem konopca, i usudi li se neko da prostre veš na isti nadrljao je. Sve ovo dovodi do zaključka da našem narodu strašno nedostaje dvorište a to uz stan nikako ne može da ide. Iskoreniti bilo šta što pojedini ljudi nose iz svog rodnog sela gde su prvo naučili da u svom dvorištu mogu da rade šta god hoće je nemoguće. To je valjda jedini razlog što dograđuju, zatvaraju i klepaju terase svojih stanova – njihove su i nema polemike. Načula sam da postoji zakon kojim se zabranjuje to svojevoljno klepanje. Ako postoji o tome se niko ne stara. Nema kadrova. A višak zaposlenih uvek ima.

Dakle, zemljište oko zgrada u kojima žive, mnogi ljudi doživljavaju kao sopstveno dvorište u kome mogu da kolju svinju, roštiljaju, peru automobile, postavljaju improvizovane klupe a kad se nauživaju sedeći i tračareći ko je ušao u zgradu, kod koga i kad je izašao sa svim zluradim pretpostavkama šta se tamo radilo, odlaze u svoje stanove kroz čije prozore će izbaciti šta god im padne na pamet, od štapića za čišćenje ušiju do kora od lubenice. Sve ovo u svojim dvorištima kad odu na selo neće raditi. I u ovome leži čitav problem, u tom izvitoperenom stavu šta je čije i ko o čemu treba da vodi računa. Niko, ama baš niko, ne vodi računa o onome što nije lično njegovo. A zajedničko jeste.

Na primer, parkirališta oko zgrada su zajednička, služe svim stanarima, njihovim posetiocima, uopšte, svima koji su se iz nekog razloga tu parkirali. Svaka zgrada ima po nekog stanara koji jedno od parking mesta smatra svojom ličnom svojinom. Kako i zbog čega nikako ne može da se utvrdi, najčešće se radi o tome da se on tu prvi parkirao i tako bezecovao to mesto za vjek i vjekova. Pokušate li da se uparkirate na njegovo mesto u najboljem slučaju će arlaukati sa prozora da tu ne možete da se parkirate a u najgorem će vam izbušiti gume da vam, majci, nikad više ne padne na pamet da uradite isto. Probate li opet, opet će vam izbušiti gume i tako u nedogled dok vi ne odustanete. Najmanje jedno parking mesto je zauzeto polutrulim automobilom koji leži na felnama ili na četiri balvana ako slučajno bude poplava da ne otpliva, parkiran tu bogtepita od kad. Na upozorenja da ga treba ukloniti ne reaguje niko što znači da ne pripada nikome. Proba li neko da ga ukloni obavezno iz zgrade izleće vlasnik sa bejzbol palicom ili improvizovanim tomahavkom u rukama spreman da krvlju i životom brani svog davno preminulog ljubimca. Da objasni čemu mu služi ta krntija ne ume niti zna al’ na svoje ne da, taman mrtvi padali. Naš narod ima tu genski usadjenu falinku – sve je moje što mogu da iskoristim i upropastim, ništa nije moje ili, u prevodu – posle mene potop!

U našoj posestrimi Hrvatskoj, je 15 jula prošle godine stupio na snagu zakon kojim će biti zabranjeno prekopavanje po kantama za djubre, i kojim će biti precizirano šta se može, šta ne, to jest kako treba da izgledaju fasade i balkoni, naročito oni koji su okrenuti ka ulici, što znači – nema sušenja veša na balkonima, dogradjivanja i pregradjivanja a naročito razapinjanja konopca i trulih automobila. Za sve ovo predvidjene su kazne od 40 do 1 240 eura. Gde ne može milom – mora silom. Prosto.

Palo mi je na pamet kako bi bilo divno doneti takav zakon i ovde. Problem je što ne bi imao ko da ga sprovodi jer mi ni najobičniji zakon o zabrani pušenja nismo uspeli da sprovedemo u delo. Nekako uvek bude da oni koji treba da se postaraju da se zakon ispoštuje ne znaju da ga tumače. Puši se svuda, bez izuzetka, čak i tamo gde su vidno istaknuti znaci o zabrani pušenja. Ovo ne treba da čudi jer ispod svakog takvog znaka stoji i pepeljara a pušač vam je čudno biće, čim vidi pepeljaru on zapali cigaretu.

Rekoh, samo mi je palo na pamet, meni u časovima dokolice svašta pada na pamet, u većini slučajeva nemoguće. Ne mogu da verujem da bi ovo moglo da zaživi, sve bi bilo po sistemu – oni će meni da kažu gde da sušim moje gaće! Kraj.

O zabrani pljuvanja, istresanja nosa i mokrenja po haustorima da ne govorim. To je deo folklora a folklor se neguje. Znači, ovakvom sredjivanju gradova da bi nam svima bili lepši mogu samo da se nadam. Kad bi se doneo ovakav zakon, opet bi smo videli da imamo pune kancelarije onih koji su nadležni za njegovo sprovodjenje al’ nisu i odgovorni.

To – nadležan i odgovoran – su vam dve čudne, nespojive, kategorije.

Nadležni su da sede, imaju neku, kakvu-takvu titulicu kojom mogu da se ponose i da primaju platu. Odgovorni nisu nikada i nikome.

Oni nisu ni čuli da im je u opisu radnog mesta i odgovornost.