To  je onaj što ume da te sačeka iza ćoška ili nekog grma  sa smaknutim pantalonama, ti ga pogledaš, normalno je da pogledaš nekoga ko te presrente, ukapiraš da onaniše, preneraziš se i pomisliš – pogle’ drkadžiju, onda se prestraviš i počneš da bežiš. Trčiš k’o bez duše dok ne ukapiraš da te ovaj uopšte ne juri jer mu fora nije u tome da trči za tobom i da ne može da te stigne i da hoće da jurca za tobom, jer dok on popakuje alat, navuče pantalone, zakopča ih, ti već pobegla i nekome pokušavaš pantomimom da objasniš da tamo neko drka. Ne možeš da pričaš kad si ostala bez glasa što od straha što od trčanja. Tej neko te tamo smiruje – ’ajde, bre, šta ti je, to je samo drkadžija.

Godine trebaju da prodju dok ti stvarno ne ukapiraš da je to samo drkadžija i da ti neće ništa a naročito da ispali neki metak, dok ne prestaneš da bežiš, ideš laganica i gledaš svoja posla dok on radi svoja. Dosadi ti da bežiš od budale kad te već ne juri.

Nagledala sam ih se. Nije što sam htela, kunem se, nego što ti se nacrtaju da ih pogledaš.

Pravila sam se luda sve dok se nije desilo – idem ja ulicom, odjednom se otvori kapija, čovek go ko od majke rodjen, jednom rukom onaniše, jelte, a drugom uhvati mene  za ruku. U sekundi – da l’ da se onesvestim, šutnem ga il’ šta da radim ja tako navalim da bežim da sam ga iščupala iz onog dvorišta na sred ulice. On ne pušta, ruka neće da se otkači iz ramena. Kad onda nisam umrla od straha nikad neću. Jedva sam ga se otresla k’o ono kad te napadne roj pčela. Tri dana sam plakala i nisam smela da izadjem na ulicu a od tad kad je mrak ne idem pored kuća, držim jedno dva metra odstojanja, ako ćeš go da me hvataš izadji napolje.

Sad, u ovim godinama, kad bi me presreo neki od njih zavalila bih ga čime stignem. I glavom u čelo.

I ne bi se toga setila, ko želi da evocira uspomene na ludake koji su ga presretali nego juče nešto čitah o egzibicionistima pa saznadoh da egzibicionisti nisu drkadžije nego obični mali ljudi koji mnogo pate od straha od kastracije pa onanisanjem žele da ubede sebe i okolinu da penis postoji. Utvrdili psihoanalitičari kad su im dolazili na psihoanalizu – nisam siguran da ga imam pa sam rešio da ga pokažem prvoj koja naidje! ’Leba ti! Sreća tvoja pa nisi naiš’o na neku koja bi ti ga odmah amputirala!

I sad ja treba da imam grižu savesti što sam bežala, lepo sam trebala da stanem i da mu kažem – ako si sumnjao, imaš ga i mnogo ti je lep. Živ ti bio i veliki ti poraso!  Možda bi prestao da se plaši.

Da onaj Frojd nije izmislio sve to sa kastracijom i tim večitim strahom da im ne otpadne, drkadžije bi danas bili ludaci a ne bića koja ja treba da razumem. I pošto je Frojd izmislio i ono da ja mogu da budem besna na majku što me rodila kastriranu šta bi ja trebalo da radim? Mislim, pošto sam urodjeno kastrirana ja bi trebalo gologuza da šetam ulicom i žalim se – ’de mi, bre, penis, kad treba da ga imam!

Lepo me izbezumljuje što svako ludilo ima pokriće. Pa to i nekako, al’ što ima opravdanje to nikako ne mogu da shvatim. On se plaši, crkava da ga gledam dok onaniše a meni govore kako to nije ništa. I da ne obraćam pažnju.

On će svoj strah da leči onanisanjem a ja da se ne plašim jer je to glupo.

Šta kad bi meni sad kvrcnulo u glavi, prisetim se da sam rodjena kastrirana i počnem da patim što nemam penis?

Odma’ bi me strpali na lečenje. Da počnem da objašnjavam da je normalno da patim kad je Frojd to već utvrdio rekli bi mi da sam luda.

Da pomažem drkadžiji da ukapira da ima penis je najnormalnije na svetu. To da vučem traume nije, bre, normalno. Sam žensko il’ nisam, koje žensko se traumira kad vidi penis.

Da počnem da objašnjavam da mi se onda činilo kao da u rukama drži sataru, ne vredi.

Al’ bi sad ja svoju slatko upotrebila.

Pa posle neka utvrdjuju ko ima veće traume.