Ja, bre, živeh u jednoj evropskoj metropoli i ni jednom se ne izgubih.

U Beogradu se izgubih drugi put. I ko zna kolio ću puta još da se izgubim sve dok milom mužu ne postane sumnjivo pa donese odluku da me prati i radi mi kao navigator.

Prvo pao mrak a sa mrakom i magla. Ovih dana je tako, taman svane ono već pada mrak.  Pokušala da pitam gde je ulica koja mi treba i kakve sam sreće troje nije iz tog kraja, lutaju kao ja. Četvrti me pitao kako se ta ulica zvala ranije. Otkud znam! Garantovano po nekom oslobodiocu samo ne znam po kom i iz kog rata. Onda sam našla ulicu u kojoj mi je trebao broj 45. Krenula od 19-tog, stigla do 33-ćeg i odmah posle njega je bio 74-ti. Odma me obuzela histerija, em fale brojevi em su na istoj strani i parni i neparni. Opet zaustavih nekog čoveka on poče da mi objašnjava kako je tu nešto bilo, pa nije bilo, pa niklo novo, pa niko ne zna kako je niklo, samo sam ga zaobišla. I onda sam se muvala okolo, skretala, vraćala se, pa se opet vraćala i na kraju pojma nisam imala gde sam.

Pozvala ljubimca i on odma’ počeo da arlauče, nije me ni saslušao. Onda sam morala da referišm kog djavola tražim u tom kraju i kako ne znam gde sam. Pa sam dobila napad da tresnem slušalicu što sa mobilnim ne možeš nikako. Isključila se i mudro pušila u mrklom mraku, obavijena maglom, kao da se smirim. Umesto da se smirim počela da me hvata panika. Opet pozvala ljubimca koji se opet drao i rek’o mi da uzmem taksi.

Taksija, normalno, ni od korova. I onda ugledam druga čiku milicajca pa se prisetim kako su mi kao maloj govorili da se obratim prvom čiki u plavom ako se izgubim. Krenem prema njemu sve vežbajući – ja sam Mahlat, od muža tog i tog, adresa mi je ta i ta, vodi me kući ka’te molim. Pridjem i  kažem deseto – kaži brate gde je ovde ulica iz koje uletoh u ovu zonu sumraka. On, na moju radost, nema pojma. Reče mi da je iz Velike Plane. Pa šta ćeš ovde, bog te ubio?! Čuva ulicu, tako nešto, al’ kako se ta ulica zove, nema pojma.

I onda nalete taksi.

Ono što sam tražila nisam našla. Ljubimac me preslišavao tri puta, sve unakrst ne bi li me uhvatio u laži. Ja malo razmišljala da l’ da se zarozam i izvatam ga na suze al’ suze izdajice ni jedna nije htela da kapne ko u inat.

Danas ja u centru i ugledam tablu – ulica ta i ta. Ispod tri naziva kako se zvala od koje do koje godine, sve zavisno od političkih prilika i toga kome se trebalo uvlačiti u dupe. Zevala u onu tablu kao u retku prirodnu pojavu. Nije ni čudo što niko živi ne zna kroz koju  ulicu prolazi a boga mi ni u kojoj živi.

I večeras, taman kad sam počela da se vraćam u normalu i tešim sebe da nisam baš tolika guska nego da je društveno politička situacija takva, telefon. Po ko zna koji put sam slučajni uzorak, potencijalni dobitnik nečega, čega reći će mi na kraju ako odgovorim na tri laka pitanja. I taman kad sam pomislila koju oblast da biram, istoriju ili geografiju, u kojoj da briljiram, ona mi izredja pitanja – kako se zovem, koje sam godište i da li sam udata. Sve sam znala i dobila sam magnet za vodu koji će mi uručiti na svečanoj večeri u restoranu koji se nalazi u ulici toj i toj, koja se ranije zvala drugačije, da se ne zbunim.

I tako mi je pao mrak na oči.

Jelte, koliko traje predavanje koje ću morati da odslušam i da li je meni svečane večere evoluirao od bečke šnicle bar u običan ćevap, sunce li vam, neću bre magnet, ni dormeo jastuk, ni plac u Dominikanskoj republici, ništa! Ponajmanje neću da tražim ulicu koja se nekad zvala onako kako se danas ne zove!

Hoću da živim normalno, da mi se ulice zovu Maršala Tita, Bulevar AVNOJ-a, Moše Pijade, Sedam sekreara SKOJ-a , tako nekako. I neću ništa besplatno zato što neću nikome da budem besplatna reklama. Ko hoće da ga reklamiram ima da plati. Ljubimac me belo posmatrao i konstatovao da nije imao pojma kakav sam dilvljak i da mu nije jasno šta su mi krivi ovi što magnetišu vodu.

I tako sam ja konstatovala da neke stvari neće evoluirati nikada al’ da ja vrlo lako evoluiram od guske u divljaka. Neosetno. U roku od nekol’ko sati.