A je l’ plaču? Pa plaču, naravno. Iz istih razloga zbog kojih plaču žene, sem kad polome nokat i kad im nijansa željene farbe nije uspela. Uglavnom zbog toga što ih zaboli duša, ono što svi imamo a ne znamo gde nam je. Samo što, jadnici, moraju da plaču sami, ne smeju da plaču nikome na ramenu, da ne bi ispali pizde, pičke, slabići, zbog ljubavi ne smeju da zaplaču nikako – ribe su samo za karanje, brate! .Tako ih uče, tako nas uče.

Najtužnija slika je – muškarac koji plače. Mislim, ako vas uče da oni ne plaču i vi živite ubedjeni da je to životinja koja ne plače, kako da ne bude tužno, ako ne plaču a plaču onda mora da je neka velika, neobjašnjiva tuga u pitanju. I mora da ga mnogo boli. I tako sam ja jednom plakala zajedno sa jednim muškarcem zato što sam ga ostavila. Prvo sam se istraumirala koji mu je djavo, pa gutala knedle, pa bojažljivo pitala šta mu je i zarozala se kad mi je rekao da ne zna šta više da mi kaže. Nemoćan, bre! Ima takav osećaj koji sam ja imala milion puta i koji sam isto toliko puta zalila suzama. Ubili smo se plakajući. I ja nisam promenila svoje mišljenje o muškarcima jedino sam tad bila u maloj dilemi – jebote, ko koga treba da otprati do kuće posle ovog plakanja!

A što sam ono htela da hvalim muškarce…

Zato što su me napravili ovakvom kakva jesam!

Ako mislite da nije tako – tako je!

Kad dodjemo na onu granicu izmedju detinjstva i onoga – nisi, bre, više dete, tu negde oko petnaeste godine, stešnjeni izmedju onoga šta bi trebalo da budemo kad porastemo da bi ispunili ono što su drugi planirali za nas i toga da mi pojma nemamo, još uvek, šta hoćemo od samih sebe, stešnjeni izmedju interesovanja jer još uvek ne znamo šta nas interesuje, sve nas interesuje, kad nam se ’’podmeće’’ sve i svašta sa opravdanjem da smo još mladi i glupi i da drugi uvek bolje znaju od nas, u moj život su ušetali muškarci, kroz prve simpatije, prve ljubavi, neka bića totalno suprotna od onih sa kojima sam se do tad družila.

Ja sam još uvek bila okružena ženskim svetom u kome je počela da se ispija kafa, da se gleda u šolju, satima se raspravljalo da l’ je onaj od sinoć pogledao, kako je pogledao i šta li je u tom trenutku mislio, sve se to videlo u šoljici kafe. Pričalo se o gubljenju nevinosti kao o letu na Mesec, sanjalo o venčanicama, prosto je neverovatno, kako žene rano počnu da pričaju o tome. Utvrdjivalo se šta znači kad te svrbi brada, nos i usta – ljubićeš se večeras. Osećala sam se kao slon u staklarskoj radnji okružena drugaricama koje su naveliko ogovarale muškarce iako nisu imale nikakva iskustva – imale su ih mame i babe, to je, valjda, neki genski kod koji dozvoljava to – sve znam, stoka su, svi su isti.. sa’ću gledam u šoljicu dok ne naleti jedan. Neki. Nevažno koji. Samo jedan od pripadnika vrste. Posle kad naleti taj neki, bilo koji, kreće tuga golema što nije onakav kakav treba da bude i do kraja života se živi trudbenički – ću te napravim kako treba i gotovo!

Sa druge strane stajali muškarci, na svojoj planeti, nepoznati, neispitani, sludjeni isto koliko i mi samo što nisu smeli da pokažu.

Veliki mozak trči ka njima, mali alrmira da se čuvaš, samo li te taknu život će ti upropastiti, u crno će te zaviti, žigosaće te. K’o da si stoka. Posle ukapiraš da je to veliko zlo koje može da ti se desi – jebanje da prostite. I podmetnu vam pod nos ono da oni samo na TO misle. Mislimo i mi samo što nas uče da nije lepo da mislimo, da oni ne bi mislili da smo kurve, laka roba, treba da optrčavamo neke krugove k’o one kokoške u vicu, pa mi ne pričamo da mislimo, a mislimo, bre! Koja kaže da ne misli dabogda joj se nikad seks u životu više ne desio. Nama ne daju da mislimo, njima govore da je normalno da misle pa oni ispadnu stoka a mi ne! Zbog seksa! Onoga zbog čega se i spajamo, jer da to nije važno, ja bi se celog života lepo družila samo sa ženama, ispijala kafu i ne bi mislila na muškarce.

Ona priča da seks postoji samo zbog proste reprodukcije je najveća laž koja je mogla da bude podmetnuta ženama. Ako treba da se reprodukujem a istovremeno kloniram i učim svoje dete da je sve isto od kad je sveta i vijeka – ne uživaj u životu, to je sramota, ako ikako možeš gledaj da se mučiš i patiš i ratuj sa muškarcima dok neko ne digne belu zastavu il’ ne ostane osakaćen na bojištu, neću ni da se reprodukujem!

Izmedju – pamet u glavu i dupe uza zid ja nekako ukapirah s ono malo pameti koje mi je ostalo posle edukacije da mom dupetu ništa neće faliti ako ga neko takne i prepustih se druženju sa muškarcima.

Izmedju dva ’vatanja za dupe, muškarci su mi otkrivali svet. Knjige, pesnike, muziku. Naučili me da ne budem patetična pa tako se nikada nisam prepustila patetičnim knjigama i patetičnoj muzici. Činili za mene ono šta ja za njih nisam nikada jer me nisu dovodili u situacije da činim ’’nemoguće’’. Bili su mi drugovi, ljubavnici, prijatelji. Sa njima sam raspravila sve svoje sitne dileme i one krupne životne. Od gluposti jesu li mi sise male, velike ili taman, preko što me niko ne voli onako kako hoću, do osvešćenja – pusti da te vole onako kako umeju.

Obogatili su me. Ako sam to morala da ’’platim’’ ’vatanjem za dupe – platih. Bolje nego da sam platila pameću.

Možda nije razumljivo ali meni jeste.
Ovaj post će se možda nastaviti a možda i neće.

Ne znam da li bi pojedini mogli da podnesu toliku iskrenost.