vox populi lol card p137537420931019219td2f 210 Ja sam Don Kihot a blog mi je Sančo Pansa (Srbija mi je Dulsineja)

Vox populi

Vox populi možete čuti i to isključivo ako prisluškujete – ofline na pijacama, u gradskom prevozu, kafanama, parkovima, ulici a tek u frizerskom salonu! Ovo zadnje mesto je rasadnik ‘’pametnih’’ ideja, nije što su žene glupe nego što je nemoguće istovremeno kontemplirati o dve stvari a frizura je uvek na prvom mestu, bitnije je šta imamo na glavi nego u glavi, to nas odredjuje kod drugih ljudi.

Inače, da sve ove koji imaju mišljenje za isto i pitate, potreban vam je njihov vox, odgovore da ili nemaju mišljenje ili da nije njihovo da misle o tome, ima ko će. Što je sigurno, sigurno je.

Online – glas naroda možete pročitati ispod vesti gde uglavnom piše – be the first koji će da ostavi komentar i onda vam tu bude važnije to be the first nego šta ćeš da kažeš, na forumima, itd., svuda gde postoji opcija – kaži i pritisni enter. Na svim sajtovima piše da komentari koji sadrže rasističke ili šovinističke poruke, psovke, uvredljive, vulgarne i preteće poruke neće biti objavljeni. Onda čitaš, čitaš i shvatiš da si čovek koji nema pojma šta su rasizam, šovinizam, uvreda i slično. Što se psovki tiče jebem ti i j***m ti su dve različite stvari. Komentar tipa – Idi ti u svoje Sarajevo (ili bilo gde) odakle si doš’o pa tamo jedi g***a, nemoj nama ovde da soliš pamet – ne spadaju u rasnu i etničku mržnju.

Ja logično zaključim da neko jedući govna drugima soli pamet ( je l’ dokazao neko ovo?) ali da sam ipak glupa. Počnem da padam u depresiju pa se setim da živim u Srbiji.

Ako se setite skoro završene Farme koja je uznemirila srpsku javnost, da vas podsetim da sam ja to pratila nekih mesec dana. Ne ono što se dogadjalo na malim ekranima nego ono ispred malih ekrana a pušteno u javnost putem sms poruka, komentara i forumisanja. Šta o tome mislim pisala sam ovde, no to je bilo na samom početku. Više ne mislim da je narod stoka, više mislim da su 90% ljudi jednoćelijski organizmi. Bilo je fascinantno ali na onaj način kao kad prvi put gledate, kao dete, Isterivača djavola ili nešto slično. Niste sigurni da djavo neće da dodje i po vas pa samo dobijete želju da se pokrijete po glavi dok čudo ne ode. To može na filmu, ovako nisi siguran koliko će razum da ti potraje. Mislim, ništa nije neosvojivo samo ako je napadač dovoljno uporan.

Je l’ ja mnogo tražim ako tražim mišljenike (ne istomišljenike)

Desilo se ovo sa Teofilom. Ja optimista, priupitala slučajne prolaznike kroz moju ofline svakodnevicu – Jesi čuo? Aha, strašno… – odgovore slučajni prolaznici i nastave – jebote, skočio euro, pao dinar, poskupeće struja… Pa dobro, jes’ u pravu si ali to su svakodnevne vesti, sekirao se ne sekirao na kurs ne možeš da utičeš a ni na ostalo što će to povući, a Teofil? Svi Teofili? Jebi ga, bato, ovaj seko, što ne piše kako je nesrećan u ljubavi, svi bi ga tešili.

Predjem na online i saznam ono što već znam ali sa čim ne mogu da se pomirim – to, da živim medju ljudima kojima se sve pobrkalo, sami sa sobom ne mogu da se dogovore, kako bi sa drugima.

Elem, Teofil Pančić je pretučen. I šta vi mislite o tome? Ne o Teofilu, nego o huliganstvu. Ne misle ništa. Ali o Teofilu misle i te kako pa saznadoh da nije završio školu. Pa da mnogo sere. A mnogo i jede. Pa da nije rodjen u Zagrebu nego u Skopju a da je u Zagrebu išao u školu, onu koju nije završio. Da je megaloman. I još svašta o liku i delu pretučenog. Ništa o činu. To normalno. Da Teofil nije ‘vaki ne bi ni dobio po glavi.

Usput pročitah i da je moj post Pretucite i mene autodestruktivan. Što mi, bre, ne rekoste?

I tako mi, normalno, odmah sevne kroz glavu a šta

Kad bi me stvarno pretukli

Si tražila? E kad se kurčiš k’o onaj, evo ti. I stigne na vesti i na forume –

Dogodilo se u Srbiji – pretučena jedna od onih što ih ne zarezujemo dva posto. Blogerka. Socijalno neprilagodjena i frustrirana koja nema gde da prospe frustracije a internet trpi sve.

I, iskreno, sva se prestravih. Ne što bih dobila batine nego kako bi me razvlačili ko sam, gde sam, kome sam namignula, koliko ih je prošlo kroz moj krevet i koja mi je seksualna kilometraža, da l’ mi je deda bio četnik il’ narodni oslobodilac, da l’ sam nekad na Stradunu popila kafu, da l’ nosim gaće i koje boje i da l’ ja imam prava da se ponašam sa svojim životom kako ja hoću ili moram da budem društveno prilagodjena pa neće niko da me dira.

Problem srpskog društva je sudjene žrtvi. Uvek.

Da nije mrdala repom ne bi dobila od muža vaspitno popravne batine, da je bio dobro dete ne bi mu se tata napio i šutnuo ga niz stepenice, da ga nije ostavila ne bi je ubio, da nije nosila kratku suknju u po’ noći ne bi bila silovana, da nije otišao na utakmicu ne bi mu razbili glavu, da nije govorio engleski, francuski… ne bi ga niko zaskočio u Belgradu, otvorenom gradu, da nisu bile devedesete, kao što jesu, ovo bi možda, koliko toliko bila normalna zemlja u kojoj bi se dogadjalo isto ali bi drugačije bilo tretirano…

A još nam i otimaju Kosovo.

Al’, dobro, usvojili smo odluku da smo odlučili.

I tako teče život u Srbiji…

Ko će prvi da se umori?

(Slika preuzeta sa zazzle.com)