Crko taj monitor pre neki dan. Skup k’o za oči, još u garanciji. Radnja u kojoj smo ga kupil , sa sve  kompjuterom i pratećom opremom i platili ga k’o bolji polovan auto, zatvorena. Nema. Al’ ima ovlašćeni servis. Bogu iza ledja pa još malo dalje. Pa levo i tri koraka unazad.

Krenuli juče nadrndani ljubimac i ja još nadrndanija da ga nosimo u taj servis bolnicu. Mene poveo da dižem galamu.Ulicu da pronadjemo – nikako. Da na’vataš nekoga na Novom Beogradu da ga pitaš gde je – nema šanse, široke one ulice, jedino na kola da naskačemo.  Nadjosmo je, seče neki bulevar, nemamo pojma da l’ levo il’ desno i krenemo levo. Nigde jedne table da pročitaš neki broj da se orijentišeš. Naletesmo na jedan zamak, pitasmo koji je broj, jedno 300 dalje od onog koji nam treba i to na suprotnoj strani. Tu sam se posvadjala prvi put – gde je bre tabla? Ima kaže. Ja nema, on ima, nema, ima dok se on ne seti da je vetar oduv’o tablu ono zadnji put kad je duvao. Budbogsnama! Zakovrnusmo u suprotnom pravcu.

Idosmo, idosmo, idosmo, bre, nigde broja, nigde zgrade, nigde ničega. Ja se upoznadoh sa svakim portirom usput, priupitah ga za junačko zdravlje, kol’ka mu je plata, kako žena, kako deca i nekako saznadosmo gde treba da idemo. Stigosmo, ispred nas žica. Rupu nema. Ja već otabanala. Ljubazno zamolih nekog dečka da me propusti kroz nešto kuda je zabranjen prolaz nezaposlenima. Prodjosmo.

Tamo saznamo da jesu ovlašćeni za naš monitor al’ da to mora preko nekog desetog servisa koji je na Terazijama. Tu sam se posvadjala drugi put s kretenkom koja mi je objašnjavala gde je i saopštila joj da mi uopšte nije bilo neophodno da je upoznam. Dala nam tu adresu.

Stigli, očas posla našli pošto vetar nije odneo table s Terazija al’ table za firmu nema. Izvadim si telefon i saopštim nekoj  finoj gospoji da sam tu al’ da ne znam gde su oni. Kad me kap nije udarila ! Kaže gospoja mi smo kod voždovačke crkve! Ni slično Terazijama. Odma’ sam pozvala onu s Novog Beograda i rekla joj da ću da dodjem ponovo da je posetim i da plati neko obezbedjenje jer ću sve da je počupam.

Odemo do Voždovca, nadjemo ih i saznamo da ne pripadamo njima nego nekom servisu na Autokomandi. Ja već bez snage ostala, nit’ da se svadjam, nit’ da se onesvestim, ništa, samo ćutim i gledam ih.

Odemo na Autokomandu. I tu, ako ćete mi verovati saznamo sledeće – da moramo monitor da nosimo na Novi Beograd, kod one kojoj sam obećala čupanje za kosu i vadjenje očiju. Ona će taj monitor posle da prosledi kod njih na pregled i lečenje ako nije teško bolestan. Mora tako. Oni tamo su ovlašćeni za primanje a oni ovde za lečenje!  Pitali nas je l’ nam jasno. Ja rekla – nije, bre, opisala im celodnevno putešestvije i pitala – da l’ bi vama bilo jasno. Zamoli čovek da prepričam još jednom i kaže da mu ne bi bilo jasno. Pozove onu koja je u mojim mislima već oćelavela i mile majke joj se ono. Nas zamoli da se ne razočaramo u Samsung monitore. Ja obećala da nećemo.  Što da se razočaram u monitor? Nema on ništa s vama, poslovnim ljudima.

Danas nas ponovo čeka Novi Beograd.

Jučerašnja tura je bila NBGD – Terazije – Voždovac – Autokomanda – ništa.

Danas kao treba da se nadam da me neće uputiti u Koreju, Kinu, negde bliskoistočno.

Ubuduće ću se nadati da svi koji mi kažu – Niša ne britine, oni su jedini ovlašćeni, to profeisonalno, stručno, u roku od 48 sati… znaju i ko je taj ko je ovlašćen i gde mu je sedište.

Inače, BOSH mašinu za pranje posudja sam kupila kod ovlašćenog distributera na malo i veliko. Za dva meseca sam saznala da jeste original al’ da ima falš papire i garanciju a da ovde niko nije nadležan za takve stvari.

I tako već godinama. Prvo platiš skuplje nego da si otputovao, kupio i platio carinu a onda utvrdiš da je taj original prošvercovan, sklepan, ukraden, sve tako nešto. I da možeš da goniš onog koga su već gonili drugi  i ko je već u zatvoru.

A saznam i sledeće – Ne znam šta da Vam kažem, znate, protiv njega postoji već x tužbi, već je silan narod prevario. Al’ i dalje radi, reklamira se kao jedini ovlašćeni, s garancijom, sve dok mu definitivno ne presude. Ja uglavnom kriva što nisam poznavala nekoga ko je već prevaren.

Inače, još jednom – hard disk umro pre dva meseca, dali nam nov, drugi hard umro pre mesec dana, još je na posmatranju. Zanimljivo u vezi njih je što smo jedan nosili kod jednog ovlašćenog a drugi kog drugog koji nije bio taj pa nas uputio na trećeg. Svi oni su nam uzimali broj telefona i nikad nas niko nije pozvao, odgovor smo dobijali tek posle višednevnog cviljenja, moljenja i pretnji.

Slušalice nismo ni nosili kupili smo nove.

Inače, treći put prosto je neverovatno da svuda, na svim mestima, rade iste, našminkane, nadrndane, mlade i golosise devojke. I sve do jedne misle da dodješ da gledaš u njih a ne da završavaš neki posao. I nikad ništa ne znaju. I uvek telefoniraju nekome da mu izlože tvoj slučaj dok ti kao retardirani majmun slušaš kako se samo tebi desilo da ti ne radi jedan običan monitor. I da je smak sveta.

Inače, četvrti put – ovo je prevarantska zemlja, gde god da pogledaš. Kad ti uzmu pare više nisi ničiji slučaj. Za bilo šta.

I da, juče kupovala nešto suhomesnato. Kod kuće utvrdila da imam pola onoga što sam htela a pola nečega što nikad ne kupujem. Da sam se vratila ubila bih nekoga. Samo sam bacila.

Pre nedelju dana sam kupila dve konzerve ananasa po ceni od 148 dinara, na kasi su koštale po 189, odmah se pobunila i dobila odgovor da su to stare cene. I da ona nije kriva, ta kasirka.

I tako. Živim u zemlji Srbiji. Valjda ne bi trebalo više da se čudim. Stanje redovno.

Krivaca nema. Ne može da se utvrdi.