Zadnjih dana mi je za oko zapalo nekoliko pisanija koja me prilično zbunjuju. Kad sam počela sa blogovanjem pre skoro tri  godine bila sam suočena sa morem tekstova da su blogeri asocijalna, nezadovoljna, iskompleksirana i društveno neprihvaćena bića  kojima blogovi služe da sebe predstave onakvima kakvi nisu pa da bi svakome ko bloguje mnogo pametnije bilo da otrči u neku ordinaciju nego da se zaludjuje blogovanjem. Prevazišla.

Blogujem, ako se ovo što radim naziva blogovanjem. Svaki moj tekst je iniciran nekom pojavom. Prilično pišem o seksu pa čitajući okolo shvatih da o tome pišem jer to dobro ’’prodaje’’ moj blog. Ala sam pametna! Usput malo objašnjenje oko tog pisanja – imam  više tekstova o društveno političkoj situaciji nego o seksu samo što ovo drugo izaziva više pažnje i komentara. Pre neki dan sam sebi dozvolila da se iznerviram oko komentara koji sam dobila, da ponovo ne objašnjavam zbog čega, ali recimo ovako – svaki moj tekst o seksu je samo pobuna protiv bombardovanja seksualnim temama kao da je to jedina svrha življenja. I prilično je ironičan. Ko to nije uspeo da shvati mnogo mi ga je žao. Ako neko, negde, uspe da pronadje da sam bilo šta napisala o svom seksualnom životu vodim ga na ručak – Provedite dan sa Mahlat, tako nešto.

Što se komentara tiče, davno ide ona priča kako nisu bitni što me užasava. Bitni su. Samo postoji problem, lako je zezati se na raznorazne teme a teško dobiti komentar na neke ozbiljne teme, nekoga to ne interesuje uspeo da se izdigne iz svakodnevnog života, neko ne bi da se zamera i slično. Ono što me iritira i na mom blogu a i na ostalim je neka vrsta sektaškog komentarisanja. Ako svi mislimo isto to je super ako ne bolje da se ne oglašavamo. Sramotno i ne vidim mu svrhu. To je valjda da ne bi došlo do onog zameranja jer zameriti se u blogosferi je ravno blogosamoubistvu. I tako ja pročitam kako sam sto posto u pravu a onda na drugom mestu pročitam kako je onaj ko mi je rekao da sam u pravu onome ko je napisao potpuno suprotno od mene, na istu temu,  i njemu rekao da je u pravu. Pa mi se malo smuči. Ja obično iznesem stav koji je meni pravi ali nije normalno da uvek budem u pravu, da o svemu mislim ispravno, počnem da se samozavaravam da sam genijalno biće sa kojim se svi slažu. Niti sam uvek u pravu, od genijalnosti sam daleko a potpuno sam svesna toga da se retko nadju dva potpuno saglasna mišljenja. To uopšte nije normalno.

Nego, razlog zbog kojeg blogujem. Nemam baš precizno objašnjenje, otprilike volim da pišem, dok pišem  niko me ne prekida pa kažem šta hoću a ne pitam se šta sam htela kao u većini razgovora,  obračunavam se sa svojim ’’demonima’’, sve tako neki prosti razlozi skupljeni u jedan – nemam pojma, može mi se. Imam mogućnost.  Možda mogu da obrazložim zašto se ne bavim prostitucijom a imala sam mogućnosti al’ zašto blogujem ne mogu. Toliko o razlozima ’’za’’.  Neubedljivo.

Onih razloga zbog čega ne treba da blogujem je mnogo više. Blog mi nije stručan, nikad neću postati NEKO u blogosferi.  Blog mi ne donosi profit. Zamlaćujem se. Moj bračni, društveni i ini životi trpe. Nisam izmislila toplu vodu. Zamišljam da sam neko a u stvari sam niko i ništa. Nisam faca u blogosferi. Nisam uticajna.

Danima mi se vrzma po glavi da bi baš bio super da se neuticajni i nestručni povuku pa da ostanu samo uticajni i stručni. Problem je samo što ja ovako tupava ne kapiram na koga će uticati uticajni ako nema neuticajnih. Ovo neka vas ne uzbudjuje, ja ništa ne znam o tim online pravilima, stručnosti i slično, ja ovo samo onako narodski, prosto. Ali, prosto je zadivljujuče da uglavnom neka treća strana odredjuje stručne i nestručne, neko sebe proglasi blogopolicajcem merodavnim da klasifikuje i sugeriše ko treba a ko ne treba da bloguje i kako to treba raditi.

Dakle, tamo negde pročitam da tamo neki blogeri medju kojima i ja pišu o nekim temama, pa se tamo neko čudi i iščudjava, čemu, bre, to, ne utiče na prodaju, na manje gladi u svetu, na očuvanje glečera a naročito na podizanje svesti.

I iskreno da vam kažem potpuno pobesnim, još se nikada nisam zapitala a najmanje pisala o tome zašto neko o nečemu piše a ne o onome što mene interesuje a ponajmanje šta taj traži medju blogerima. I nikako nikome ne namećem temu o kojoj će pisati obaveštavajući ga da ono o čemu već piše nije baš u redu. Vredja. Sve se nešto osećam krivom što ovaj svoj blog nisam tako usmerila pa da iz njega ima šta da se nauči. I sve mi nešto neprijatno što zauzimam ograničen internet prostor.

Ili napišem nešto a tamo nekome se digla kosa na glavi jer, zaboga, nije to od mene očekivao. Šta bilo ko ima da očekuje od mene nije mi jasno. Ili ja od bilo koga. Konzumiram ono što je posluženo i to je to.

Najgluplji komentar koji sam pročitala o blogovanju je – Bloguje, pravi se da je neko i nešto a nema žutu banku u džepu! Htedoh da prokomentarišem al’ otrčah da proverim koliko banki imam u džepu i zaboravih.

Što se blogovanja tiče sve je apsolutno isto kao i u životu – blogosfera je uglavnom odraz društva, nema tu mnogo pametovanja. Negde imate nivo, negde nemate, ima laži, ima prevare, ima nerazumljivih stvari, vrlo jasnih, za svakoga po nešto. Ali nekako svuda, na svakom blogu, bio on stručan ili se bavio sasvim prizemnim stvarima kao ja proviruje ona petparačka Srbija željna da unizi, proglasi nemerodavnim i bezvrednim.

Mojoj ćerki na fakultetu mesecima sugerišu da treba da čita samo NIN i Politiku kao najozbiljnije novine u Srbiji i da je sve ostalo tabloidna štampa koja nije vredna čitanja sa čim se ja uopšte ne slažem, da bi izgradila  mišljenje mora da se dohvati i tabloidne štampe, da uporedi, izvaga, proceni.

Ne znam koliko komentara sam pročitala – Ne gledam Velikog brata, nikad nisam gledao, to mi se gadi. Ja fascinirana. Gadi se i meni ali sam odgledala, gvirnem i sad, kako da znam da mi se gadi ako nisam gledala. Teško da će mi se gaditi samo zato što sam pročitala par komentara o tome ili mi je neko rekao da treba da mi se gadi.

Sve me ovo podseća na hijerarhiju u običnoj srpskoj firmi gde mora da se zna ko kosi a ko vodu nosi, od koga treba zentati a koga voditi kao nekoga bez koga se može. Svi nekako zaboravljaju da svaka, i najmanja, firma mora, pored rukovodećeg lica, da ima i kafe kuvaricu. Pa ja ću se zadovoljiti svojim statusom kafe kuvarice u blogosferi, kuvaću tu kafu, kome je ukusna neka je popije, kome nije neka je prospe pa neka skuva sam sebi. Ne pljujem u kafu, da se zna.