I tako kao tek rodjeni, još nepokvareni strahovima, stali ispred nekoga možda bi nas taj neko još uvek voleo kao što sad kao voli ono što nismo.

Kad bismo mogli u život nepokvareni tudjim greškama.

Kad bismo mogli kao prvi ljudi.

Neosudjeni na utabano, sto puta vidjeno, hiljadu puta ponovljeno.

Kad ne bismo bili tudje reprize.

Kad bi nam neko rekao – budi ono što jesi.

Kad se ne bismo plašili da nas onakve kakvi jesmo ne bi voleo neko ko isto nije ono što jeste već je ono što su mu rekli da treba da bude da ne bi bio sto puta vidjeno, hiljadu puta ponovljeno.

A bude baš takav.

Kad nas niko ne bi učio kako da volimo i šta da volimo.

Pa da stanemo jedni ispred drugih obučeni samo u vazduh i tu još čistu misao.

Kad kažem – pomozi mi da skinem ovo sa sebe nikad ne mislim na odelo.

Odela su izmišljena za tu prastaru igru žmurki.