Problem nevidjen. Juče bi mi lakše bilo da sam morala da izmislim kako krivi toranj u Pisi da prestane da se naginje i postane prav. Il’ da objasnim da Mona Lisu nije mučio čir na dvanaestopalačnom crevu dok je pozirala Leonardu. Poludela sam.

Elem – muškarcu rodjendan. Nije ti muž, nije ti ni ljubavnik a nemaš nameru ni da ti postane. Treba da mu kupiš poklon i da vodiš računa šta taj poklon govori da mu slučajno ne kaže ono što nisi htela.

Od ideje dostave sa cvećem sam odustala još pre neku godinu kad su mi u cvećari rekli da se muškarcu šalje bela, žuta ili crvena ruža. Sve tri po nešto kažu al’ tako je kad u cvećarama rade priučene koje ništa ne znaju o govoru cveća. Ako ne znate muškarcu šaljete kalu, ona ne govori ništa sem da ga poštujete, to je najbezbolniji cvet.

Cvećare sam zaobilazila da mi ne bi nudili da šaljem nezaboravke i bračne sreće i rešila da ono što kupim dostavim sama.

Muškarac s rodjendanom ne pije, ne puši, isto  kao ljubimac mi samo što ljubimcu mogu da kažem – nisam ti ništa kupila jerbo si izvuk’o premiju kad si mene sreo, ništa ti više ne treba, ovom nije da moram nešto da kupim al’ je red. Znači ništa pljoska, tabakera, lula, viski.

Komad garderobe ne ide pošto svakog muškarca oblači žena pa da se njegovoj ne mešam u pos’o.

Parfem koji voli možeš da nadješ jednom u godinu dana pa sam odmah odustala zbog tekućeg meteorološkog minusa da se ne smrznem.

Ideja mi spala na knjigu. I odmah sam znala na koju, znam čoveka. Ne onog što je pisao nego ovog što će je čitati.

Obigrala sam sve knjižare koje su mi poznate i nisam je našla ni u jednoj. Al’ u svakoj su je imali i prodali. Mogu da naručim. Kad će i da li će da stigne pojma nemaju, ne zavisi od njih. Počeh da motam po glavi neke alternative, ma jok, ni jedna druga knjiga mi se ne slaže uz slavljenika.

Tragah, tragah, osećam mozak mi se mrzne i najzad mi u jednoj knjižari neki reče da ima. Odma’ sam se otkravila. Je l’ za poklon? – Jeste! – E, malo mu je oštećena! Knjiga kao da je jedno godinu dana stajala u izlogu pa se prepekla, jedva razaznaješ šta je na koricama. Cena joj nije oštećena.  Priupitam ja njega da l’ je normalno da prodaje takvu knjigu naročito po ceni kao da je nova, odgovori da jeste i da on ima obavezu prema izdavaču. Pa jes’, ja glupa al’ nemam obavezu i nastavim dalje.

I ne nadjem knjigu. Nema. Mali tiraž. Čim stigne rasproda se. Ima alternativa kakvih hoćeš. Odem kući da mislim šta ću i rešim ako ne nadjem danas knjigu da mu kupim gaće sa tasmanijskim djavolom pa neka misli šta sam htela da mu kažem.

I danas je nadjem. Srećna da srećnija ne mogu biti. Ukrasni papir nemaju. Imaju doduše al’ sa nekim medvedima, ne ide mi ni uz knjigu ni uz odraslog muškarca.

Tražila sam normalan papir od Beogradjanke do Kneza. Nema. Ništa sem medvedića i srca kako lelujaju na vetru.

U Mamutu ima. Košta kao tura pića u Ruskom caru. Kupim, jebeš pare, šta da radim. Zamolim onu finu da mi uvije knjigu i saznam da ne može, nije joj u opisu radnog mesta da uvija knjige koje nisu kupljene kod njih. Popizdim al’ odćutim da se ne nerviram i ne uletim kod ovog što slavi pa mu umesto Hepi brzzzzdej tuuu juuu – kažem – Jebi se, bre! – nije mi on kriv.

Udahnem tri puta, izbrojim do deset i udjem u neku nikakvu radnju gde mi odmah odgovore da imaju lepljivu traku i da, naravno, nije problem. Otkud znam, kod nas je sve problem.

I tako, srećna ja, muškarac koji je dobio poklon takodje srećan. Vino bilo dobro, tiramisu još bolji al’ sam se ja osećala malo iscrpljeno.

Savet – ako treba muškarcu da kupite poklon a taj muškarac vam nije ni momak, ni muž, ni ljubavnik a nemate nameru ni da vam postane, kupite mu, brate, gaće. Ima na svakom ćošku. A i gaće uvek trebaju, poklon je domaćinski. Printovi kakve zamisliti ne možete. Čak i oni sa poljupcima, ono ja te ljubim cmok, cmok, cmok.

On neka misli šta ste htele.

Sve ostalo je naporno.

U narednih mesec dana neću da kupujem ništa, ni knjige ni brushaltere.

Brushalteri su u prethodnom postu.