shame Kako smo pomogli sirotim malim bogatašicama a i sebiNikad mi nisu bili jasni roditelji koji deci uskrate mnogo toga na račun sebe, nekih svakodnevnih stvari a pravdajući se time da to što rade rade zbog dece i da to neće u grob odneti, da eventualno očekuju zahvalnost na nadgrobnoj ploči. Sve što rade rade ne pitajući decu šta misle o tome, mislim, kad već nešto radiš za nekoga red je i da ga pitaš da li mu se to dopada.

Pašteta ljudi su vam oni ljudi koji su se iz rodnog doma otisnuli trbuhom za kruhom, godinama živeli samo sa kruhom i eventualno paštetom ili kojim drugim konzerviranim, dugotrajnim, proizvodom. Nauštrb sitnih životnih zadovoljstava nicala je kuća u selu koja se do krova pretvori u zamak. Posle ide ograda od kovanog gvoždja, dva lava na kapiji, replika Venere kako izranja iz morske pene, nadje se i po koja replika Ajfelove kule, tek da se zna kako je nikao taj zamak. Tamo, u tom svetu koji ih plaća onoliko koliko rade ponekad sebi priušte dobar sprski roštilj, gde god je Srba postoji i srpska kafana, trude se da ne propuštaju gostovanje srpskih kafanskih zvezda i druže se po srpskim klubovima. U većini slučajeva ti srpski klubovi ne služe tome da neguju srpske običaje da ih raznorazni Džonovi i Djesike ne zaborave već isključivo tome da se sretnu braća iz domovine, uz najgoru muziku koja je odavde mogla da se izveze i bratski izrazgovaraju dok pevaljku ne dignu na sto a oni popadaju pod sto.

Da se razumemo, postoje i oni ljudi koji su otišli da žive ali oni nisu tema ove priče, ovo napominjem samo zato što su pojedini skloni da me optuže da generalizujem. Ovih prvih je više.

Oni žive za one dane godišnjeg odmora kad se najnovijom limuzinom, marke koja zavisi od toga u kom delu sveta gastarbajtuju, uvezu u rodno selo, pola sela izadje na ulicu da im mahne a svi oni koji sede ispred lokalne prodavnice da se zagrcnu pivom. Decu uče da su na njih svi ljubomorni jer oni, eto imaju, stiču, a ovi nemaju i mislim da to dominira u vaspitanju – biće ljubomorni na tebe a ti se trudi da budu ljubomorni što više. Za sve to padeži nisu potrebni a o nečem značajnijem da ne govorim. Svakodnevne reči srpskog jezika ’’zaboravljaju’’ i umesto njih koriste iskrivljene francuske, engleske, nemačke, obožavaju da pitaju kako se ono beše kod nas kaže djubre, penzija, plata, tako nešto.

Oni koji mnogo rmbače i radjaju decu jer je takav red ne vode ih sa sobom, ostavljaju ih na čuvanje onima koji nisu više sposobni ni sebe da čuvaju a sebe i ljubav kompenzuju skupim poklonima dok ne dodje vreme da sesretnu sa svojom decom, već odraslom, kao sa nepoznatim ljudima.

Ja sam nekako uvek mislila da je dužnost roditelja da detetu daju sebe i da sreća nikad nije zavisila od novca, od toga zavisi samo udobnost. Ni jednog trenutka se nisam osetila obaveznom da stičem nešto što ću ostaviti svom detetu čime još mogu i da joj zagorčavam život što mi ne kaže hvala, za sve moje žrtve. Niti sam sebi dozvolila da ’’umrem’’ da bih živela kroz nju.

E, sad, posle Ekrema, Djesike i najnovijeg slučaja Heidi koji nam otkrivaju već poznat svet kiča i pomerenih vrednosti kojima se mi sprdamo na društvenim mrežama da rečem jednu stvar.

Učestvovala sam u tome. Mislim sprdnji samo u slučaju ’’Heidi’’.

Još od slučaja ’’Ekrem’’ ne mogu da se oporavim – da je jedna obična zajebancija dovela do toga da čovek postigne ’’svetsku’’ slavu, da ga dočekuju kao kralja i koriste ga kao primer ostvarenja ’’američkog sna’’. Creva mi se okrenu naopako sa svakom novom vešću.

Što se Heidi tiče, gospodjica je posle podrugljivih komentara izjavila: „Puknite svi! Ja ću i dalje biti Hajdi J.”

Elem, ona ne kapira zašto su komentari podrugljivi jer je naučena da mogu biti podrugljivi samo iz čiste ljubomore. I nikad neće ukapirati. Već su je vaspitali. Gotovo. I prenosiće svoj kič život zajedno sa uskom svešću na svoju decu. Nema tu.

Šta smo mi uradili?

Pomogli smo joj da stigne u vesti i da se oseća fenomenalno, plavokrvo i o sebi govori kao o Hajdi J. našem nedostižnom snu.

I zato smo krivi. Mene je još i sramota.

Svakim linkom smo uveličali Heidin rodjendan, nikad ga neće zaboraviti, i ruke i noge će polomiti da svom detetu napravi još veće slavlje, članak na Pressu je ništa, postoje mnogo jači mediji.

Toliko akcija je propalo jer nam je svima lakše da se smejemo nego da se zamislimo a i šta mi tu možemo da promenimo.

Da pomognemo gluposti koja će i nas karakterisati uvek možemo. To je samo obično linkovanje.

Ja u tom linkovanju, čitajući noćas vesti, videh i našu ogromnu odgovornost.

Pa eto, pomogli smo sirotim malim bogatašicama. Hvala nam. I slatko smo se ismejali.

Sve one se negde tamo, iza granica vode kao Srpkinje a ono što rade kao srpski običaji. Oslikavaju nas.

Razmislite o tome pre nego što sledeći put pomognete da nešto postane najgledaniji video, najviše puta otvorena vest ili ekstra popularna fotka na FB.

Ja se stvarno osećam odgovorno i postidjeno.

I da, ko kaže da društvene mreže u Srbiji nisu jake grdno se vara. Potrebno je samo motivisati ljude.