Već sam pisala da moj muž ljubimac ima običaj da u snu priča na jezicima svih naroda sveta, naročito na onim koje ja ne razumem. Zaspao sinoć, ja zauzela busiju da odradim ono što od njega ne mogu i taman se udubila u čitanje, kad smeje se ljubimac. Aj’ reko’ proći će ga.

Jednog trenutka ljubimac kaže:

‘Oćemo u tunel?

Ja ga pogledam, o falim te bože, progovori čovek na srpskom. ‘Oćemo, kažem ja malo promenjenim glasom da se ne doseti da sam ja.

Molim?

‘Oćemo, ponovim ja sva ustreptala k’o mlada pred prvu bračnu noć koja nema pojma šta je čeka. Otvorila oči, satelite od ušiju uperila u ljubimca, kad baksuz ućuta al’ nastavi da se smeje. Nastavih ja da pišem sve u nadi da će baksuz progovoriti šta se dešava u tom tunelu i s kim je unutra al’ ništa. Muvah se nešto ako da bog da ga presečem, ma jok, red se smeje, red okreće, koga je jurio noćas po tom tunelu pitaj boga.

Jutros se budim. Protegnem. Otvorim oči i vidim ljubimac go k’o od majke rođen na terasi. Uuuu, nisam se još probudila, pomislim ja, ajd’ da nastavim da spavam možda počnem da sanjam isti san pa se u snu i ja svučem gola i izadjem na terasu pa da nas oboje gledaju sa svih onih prozora koji su na metar od nas a mi da se pravimo ludi. Naša terasa pa možemo da glumimo da je nudistička plaže.

Zatvorim oči. Nema sna, znači budna sam. Otvorim ponovo, ljubimac i dalje go na terasi.

Šta radiš, bre, tamo tako go?

Tražim gaće, kaže ljubimac, najnormalnije na svetu kao da sam ga uhvatila kako kuva kafu.

Ja, jadna, opet zažmurim, ukapiram da se nešto pobrkalo u ljubimčevoj glavi od onog ludijanja po tunelu. Gaće ne držimo na terasi, imamo samo cveće, pomislih pretupio ljubimac da je Adam i sad traži neki list da ga obuče k’o gaće.

Ustanem, sa’ću, rek’o, da mu skuvam kafu i turim neku tableticu za lepo ponašanje unutra, nešto nije u redu, nema ljubimac običaj da se šeta go po terasi.

Skuvam tu kafu i obazrivo ga priupitam k’o da je malouman, što, majku mu, gaće traži po terasi i to go.

Šta ti je, bre, tušir’o sam se a vidim suši se veš na terasi pa rek’o da ne uzimam iz ormara.

Pa jes’! Ima smisla. Skroz je smislenije nego da si tako go ipak uzeo gaće iz ormara.

Da ga pitam što nije poneo gaće kad je krenuo da se tušira, ne vredi i to ima smisla. Nikad ih ne nosi, ja mu radim k’o dostavljač gaća u kupatilo.

Sve ima smisla.

Samo mi onaj tunel kvari koncepciju.

Da ga priupitam s kim se jurio po tunelu – ne vredi. Nikad se ne seća.

Noćas ću s’ diktafonom u krevet.

I samo ću ujutru da arlauknem – More, sa’ću ja da te podsetim!