Sedim ja tako noću.

Kuća sredjena.

Ljubimica na svom mestu.

Ljubimac na svom mestu.

Bog na svom mestu, sedi gore i jedva čeka da mi udari čvrgu.

I ja sedim na svom mestu, valjda je moje, tamo gde sam posadjena i pojma nemam šta ’oću.

I da l’ uopšte nešto hoću.

I da l’ me boli stomak.

I da l’ me  boli glava.

Il’ frizura.

A okolo tišina.

I ja kao treba da je razumem pa odjednom da skočim ko Arhimed, istrčim gola na ulicu i počnem da se dernjam – Eureka!

I sedim tako i ništa.

Nemam ni jedan razlog da izletim gola na ulicu.

I onda čekam da prodje.

A ne volim čekanje

I onda mi pade na pamet da bi trebalo da nadjem duhovnika pošto bog ćuti.

I napisah pismo predsedniku. Ima tamo kad Raina.