Sećam se kad sam je videla prvi put, ja Mikelandjelo, ona moje umetničko delo.

Sećam se dana kad je bila mala, bela i samo moja. I kad mi je udeljivala samo osmehe. I kako je jedini jezik koji je govorila bilo gugutanje a ja je sve razumela.

Sećam se i kako je brišem posle kupanja i primećujem kako se na onom bebećem telu polako odvaja linija struka, ona priča, deset ušiju mi treba da pohvatam svaku reč i kako mi pada panična misao na pamet – ona raste i jednog dana će je grliti neki drugi ljudi i kako će je grliti i da li će je nežno grliti ovako kao ja i hoće li to da je boli i… i… kako ću ja to da preživim.

I onda prolaze godine vodjenja na balet, u muzičku školu, neumorno, na sva mesta koja joj padnu na pamet. Jednog dana to što je samo moje odluči da je dovoljno porasla i lagano izvuče ruku iz mog dlana kao da to neće da me boli. Od tada hodam kao da nisam cela.

Znam da ume sama da predje ulicu ali… Neka mala panika zavija u stomaku kad god je van kuće. Koga će da sretne, gde će dan da je saplete, sa kakvim licem će se vratiti.

Navijam se prema njenom pevanju ili durenju. Bolujem unapred, za svaki slućaj, ne umem mirno da spavam.

Onda počnu zaljubljivanja a mama u sebe upiše još jednu umetnost – skeniranje.

I tako… ljubimica se zaljubila. Posle dugog perioda nesrećne nezaljubljenosti. Saopšti karakterne crte u koje moraš da veruješ, na pitanje kako izgleda kaže – normalno. To ti je što ti je, veruj.

Tek kad od njega napravi mitsko biće saopšti i da je 200 kilometara udaljen. Odma’ počneš lagano da umireš, nije što će ta ljubav da košta nego šta ako to bude baš ljubav i šta ako ona reši jednog dana da kupi  one way ticket i tako tih 200 pretvori u 2 000 jer ja neću moći da udjem u sobu i pitam – šta radiš, kako si spavala…

Ispratim je na te kilometre, pedeset hiljada puta joj kažem da se javi kad stigne, uzvrati mi da ne brinem i zaboravi. Skroz razumem ali imam potrebu da joj otkinem glavu. Odćutim.

A onda je došla prednovogodišnja euforija, mi se sudaramo po kući, ona smakom sveta proglašava to što ne može da nadje ono što je zamislila, najobičniji kaiš koji dobija veličinu problema svetske krize, frkćemo, svadjamo se, svako ima neku svoju ideju i odjednom neko zvoni na vrata.

Mitsko biće je brzom poštom poslalo ljubimici novogodišnji poklon. Kolektivno popadamo od sreće, ona stvarno, ljubimac i ja zato što je takav red. Okupimo se oko one šarene kutije, ona nas samo belo pogleda, razgrne i otperja u svoje carstvo. Tek kad je obavestila sve drugarice i odcvrkutala svoju sreću dozvolila nam je da gvirnemo. Jednim okom.

Opet je ispratiš na te kilometre i ponovo zaboravi da se javi. Opet ćutiš da joj ne preseda i čekaš da se seti da ima majku. Seti se u neko doba kad ona kamednžura od sekiracije naraste toliko da kad padne može da ti prebije noge. Kažeš – ma nema veze, važno da je tebi lepo, misliš – sad si otišla i nikad više, sram te bilo, neodgovorno jedno stvorenje, sve tako dok se ne smiriš.

Mitsko biće je juče najavljeno u naš dom.

Ljubimica otišla da ga sačeka i vratila se sa buketom većim od sebe vukući mitsko biće od dva metra za sobom.

Nema rogove, ne nosi sataru, nema ni vampirske zube, stvarno izgleda normalno.

Pružiš ruku i u sekundi pokušavaš da rešiš dilemu da li odmah da počneš da ga mrziš ili da ga odmah voliš il’ da mu održiš ono filmsko predavanje – ako je povrediš obe noge ću da ti prebijem i oba oka izvadim pa ću tek onda da te pojedem.

Al’ ćutiš…

Ćutiš kao nikad u životu…

I vrtiš te filmove iz onog vremena kad je bila samo tvoja…

I samo ti se malo plače.

A suze nisu ni radosnice ni žalosnice, nego onako neke suze.

Skroz glupe…