Htela sam da pišem nešto o odrastanju, osećaju zaštićenosti, toplote, mira, onome što su me učili, kako rasteš na onome što ti kažu i na onome što prećutkuju. O porodici, odakle sve treba da krene i gde sve treba da se završi. O mirnom snu. O nekim slikama koje imam  u glavi i koje pokušavam da nastavim, da ih nateram da se kreću i da ih napravim neprolaznim.

Htela sam o tome kako je strašno biti odrastao, kad od onog ko je ušuškan, zaštićen, postaneš onaj u koga gleda neko drugi i kome ne smeš da oduzmeš taj osećaj kojim si sam bio blagosloven. Kako je strašno kad prestaneš da budeš dete, ne zbog toga što si  u nekim godinama nego zbog toga što nema onoga čije si dete bio, što više ne postoji ono krilo u koje možeš da uskočiš ne razmišljajući da li je spremno da grli, sluša, teši, bude ograda izmedju tebe i sveta.

Eto, to sam htela. Najverovatnije da pojasnim sebi zbog čega se bunim. Valjda zbog toga što znam da se nisam juče rodila, što nosim  u sebi taj otpor protiv svega i svih koji pokušavaju da me ubede u suprotno. A opet, divim se onima koji se uvek radjaju ponovo, sa novim sloganima, novim sistemima, novim herojima, kojima je lepo a koji su meni neprihvatljivi.

Htela sam da prošetam kroz ovaj post jednu malu devojčicu u beliim dokolenicama, sa belim mašnama u kosi i da objasnim kako je strašno kad nekoga uče o andjelima a ne pomenu mu da postoje i djavoli. A sve na šta te ne upozore, kad se pojavi, može da te pojede. Na različite načine.

Htela sam nešto o mirnom snu – kako je najvažnije probuditi se čistog srca. U ovom trenutku ne mogu, brinem tudju brigu, nažalost, jer se pitam kako se pojedini ljudi uopšte usudjuju da zaspe.

Danas ljubimac i ja slavimo. Nažalost, danas nam neki ljudi neće čestitati. Pisala sam o tome. Današnji dan treba da podnese takve stvari. Onda mu, kad prodje, treba dodeliti medalju kao i svim herojima.

Danas će neko pozvati tek da nam upropasti dan, da nas još jedanput obavesti kako živimo mimo boga, reda i pravila. Danas nam neko neće dati da živimo. I pozivaće se na tog boga koji mu je to saopštio a koji sa tim nema nikakve veze.

Nas dvoje treba da ostanemo jaki a ja pametna. Skoro pa neizvodljivo. Srce ponekad nadjača razum.

Ja sam juče oborila sve svoje rekorde  u brzini, trčanju, tome na koliko je mesta moguće stići u samo jednom danu i na kraju u plakanju.

Sad se osećam isto kao posle svakog velikog plakanja. Ko bi rekao…

I nisam uspela da napišem ono što sam htela. U meni se bude neke slike. Nikad zaboravljene samo malo uspavane.

Kad progutam sve ove knedle koje mi stoje u grlu i uspem da pišem a da mi se oči ne pune suzama napisaću nešto o tom mirnom snu.

Treba da volim današnji dan. I da ga nekako zaštitim.

Umesto onoga što sam htela da kažem, ko još nije pročitao ovo – neka pročita. Piše toliko toga.

Negujte svoje slike.

Mnogo je zdravije nego da vam ih crtaju drugi.

Gospodinu Radoviću hvala za to što je pomogao da kroz mene ovih dana protiče ono što nisam uspela da stavim na papir. Bar ne danas.