U stvari beogradski pašaluk.

Malo, malo pa naletim na kolaž fotografija pod nazivom ’’Moja Srbija’’, ’’Srbija danas’’, ’’Volimo Srbiju’’, ’’Nacionalna geografija’’,  tako nešto.

Da l’ tu moju Srbiju žele da prezentuju meni ili nekome ko o mojoj Srbiji ne zna nešto posebno pa treba da nauči i zaljubi se u nju još nisam provalila.

Meni već dosadilo a pretpostavljam i onome ko je rešio da poseti moju Srbiju pa se malo obaveštava putem fotografija, nema varijacija na temu, sve jedno te isto.

Svaki kolaž ima –

sliku na kojoj neko drži dete od dve, dve i po godine da zapali sveću što živima što mrtvima;

sliku nekog monaha kako kuva neko posno jelo u ’Metalac’ šerpama;

sliku slavskog kolača u gro planu;

sliku mladih, nasmejanih, ljudi u narodnim nošnjama slikanih tokom neke seoske ili gradske litije, uglavnom gradske;

Hram Svetog Save u zimskoj idili, u gro planu Karadjordjeva stopala;

Dunav u  predvečerje;

lomljenje božićne česnice što uglavnom liči na stampedo;

trubači oko stola za kojim sedi neutvrdjen broj ljudi od kojih svako tera svoju modu, beznačajnu za fotografiju pa tako jednom od njih na majici piše ’I love NY’ a drugom na kačketu to isto, treći, četvrti i ostali imaju varijacije na temu ’I am…’;

neutvrdjen broj ruku u krupnom planu koje pokazuju tri prsta, fotografija može biti sa fudbalske utakmice, koncerta, protestne šetnje, šetnje podrške, istorijske pobede, istorijskog poraza, svejedno je;

baka od jedno sto godina kako kunja na jutarnjem suncu, gde kunja niko živi ne zna pošto je na fotografiji samo baka, zabradjena po redu i pravilima.

Sve što možeš da zaključiš je da je Srbija centar Beograda i malo širi centar. Da stari mirno spavaju a da nam deca služe za pravoslavnu manipulaciju. Još ako sliku prati tekst o tradicionalnom postu ’ladno mogu da nas optuže da zlostavljamo decu koja još nisu sigurna kako se zovu. Al’ pošto mi uvek imamo odgovor, odgovorili bismo kako su deca zadojena pravoslavljem i da imaju taj pravoslavni gen pa da im ne smeta, pa čitava patetična priča o duhu pravoslavlja koji ekstra razumeju deca od dve godine.

Tri hit fotografije koje su me oborile s nogu –

dečiji karneval, propratni tekst nešto kao – Deca Srbije pozdravljaju  proleće, na slici devojčica sa venecijanskom maskom. Nebitno za proleće u Srbiji;

hor onih baka iz staračkog doma koje često gostuju na televiziji, svaka im čast na životnosti. Očekuješ opet tekst o tome kako Srbija vodi računa o starima kad ono nije – ta fotografija u kolažu – Ovo je moja Srbija, objašnjava strancima da su one pevale na otvaranju Skadarske ulice, ’’poznate po kaldrmi, boemima i starogradskoj muzici’’, ne vide se ni kaldrma, ni boemi al’ stranci valjda znaju da zamisle Skadarsku ulicu, nešto slično kao kad je Nušić išao u školu pa morao da zamišlja more i na tom moru ladju a ni jedno ni drugo nije nikada video;

orkestar, od violine preko flaute do klavira. Sa dirigentom ispred i operskom divom. Ja, normalno, a valjda i stranci, očekujem da je to orkestar Beogradske filharmonije, kad ispod pročitam – Gostovanje Bečke opere u Sava centru.

Al’ to je moja Srbija.

Nit’ jadna zna šta je, nit’ gde je, nit’ čija je, nit’ šta hoće o sebi da kaže, ništa.

Odlučiće komisija. Kad odredi prioritete za brendiranje.

To može da bude bilo čiji orkestar, bilo čija maska, bilo koja šerpa, bilo koja majica, kad nemamo svoje imamo tudje, šta fali.

Kako god obrneš brendiraće se Beograd. Ostali delovi Srbije nemaju ništa za pokazivanje.