Ne znam da li postoji i jedno žensko koje nije maštalo da ima dečka koji svira gitaru. To mu dodje onako baš romantično, ona, on, vino i gitara, taman za jednu srceparajuću pesmu. Pa ona mašta kako oni sede sami u polutami devojačke sobe dok on zaljubljeno prebira po žicama, ljubav se oseća u vazduhu, ptičice cvrkuću a ona mašta kako će da je zaprosi s gitarom ispod prozora. Od ta posla nema ništa, on obično ne svira gitaru, a ako svira devojka  ne može da ga natera da je uzme u ruke, uglavnom ga čeka dok on uvežbava najnoviju stvar sa ortacima, a kako svira može da čuje samo kad se okupi društvo. I to onda na sve liči sem na romantičnu scenu, uglavnom se dvojica, trojica otimaju oko gitare dok ne izbezume sve prisutne a devojka ne ukapira da nema stvari na ovom svetu oko koje se muškarci neće otimati i raspravljati ko je bolji.

E, tako sam ja kad sam se prvi put zaljubila, zaljubila u dečka koji svira gitaru. Slučajno, nisam imala pojma. Samo što ovaj nije bio baš nešto društven a mnogo je voleo da svira. I ja morala da ga slušam i kad vežba, i kad je uvežbao, i kad kao nešto komponuje, i improvizacije, i kad ga bole prsti, i kad mu pukne žica, i kad ne može nešto da skine, uopšte me nije poštovao kao publiku da lepo uvežba pa da ja dodjem na gotovo. Ja bila mlada i glupa i verovala da je to ljubav. Jednog dana mu saopštim da mi se smučio sa sve tom gitarom da će starost a me pita gde mi je bila mladost, ko, bre, da čeka da on postane vrhunski muzičar i da mu leči popucale prste, napolju sve cveta a ja glumim euforičnu publiku koja je nasela na ono – još samo večeras u vašem gradu.

Posle sam k’o što je normalno maštala o nekome sa gitarom i tim romantičnim prebiranjem po žicama al’ ni jedan mi se nije nudo.

Meni su se, kao po pravilu -volim plave a dešavaju mi se crni – udvarali harmonikaši. A kao po pravilu od celog kafanskog orkestra i to onog finog što fino prilaze do stola da pitaju je l’ po volji neka pesma, harmonikaš obično izgleda onako brdjanski, mešavina čobanina i drvoseče, što je posledica onoga da svaki seljak sanja da mu sin svira ’armoniku. I obično nosi sat na desnoj a pečatni prsten na levoj. I obično svira onu dugmetaru što me dodatno izbezumi. I pocupkuje dok razvlači onaj meh. I znoji se. I obraća mi se u trećem licu sa – Koja je pesma dami po volji. Ja se obrnem, nigde dame i dodatno poludim. I posle mi šalje piće i nazdravlja mi preko glava svih gostiju u restoranu što dovodi do toga da se svi okrenu prema meni, a isto dovodi do toga da odma’ ’oću da idem kući što pa dovodi do toga da oni koji su sa mnom pobesne. A sve dovodi do toga da mi presedne.

Pomenuti harmonikaši mnogo vole da budu fini pa mi se jedan predstavio kao kapelnik orkestra. Pet minuta sam ga gledala k’o krava mrtvo tele, kakav bre kapelnik kafanskog orkestra, bog te mazo, ajd’ makni mi se.

Pošto se ovo često dešavalo ja sam mnogo često stajala ispred ogledala i pokušavala da zamislim kako bi stajala jednom ’armonikašu ako je tačno ono da svaka vreća traži odgovarajuću zakrpu. I ništa. Lepo vidim kako stojim pored gitariste kojeg nigde nema.

I u nekim zrelim godinama sam prestala da maštam o muškarcu sa gitarom, bila sam ubedjena da je moja podela harmonikaš samo mi nikako nije bilo jasno što mi ne zapadne neki školovan pa kad se znoji da to bude zbog ’’Turskog marša’’ a ne zbog ’’Polomiću čaše od kristala’’.

A onda sam upoznala jednog koji mi je u onoj udvaračkoj fazi kad se priča o propalim bivšim ljubavima, omiljenoj boji i maminoj sarmi, rekao da je muzičar. Ja taktički da ne dovedem sebe u stanje histerije pitam:

Je l’ harmonika… na šta on sa osmehom predratnog švalera odgovori:

Ma ne… udahne vazduh i u toj jednoj sekundi ja počnem da se zahvaljujem bogu kad on radosno uzvikne:

Kontrabas!

Umalo nisam pala sa stolice al’ računam žice su žice, kakve veze ima veličina. I zaljubila se. I one je imao umetničko ime pošto uz kontrabas ne ide obično srpsko ime i tako sam ja često sa njim i njegovim umetničkim imenom išla na njegove svirke dok se u kolima izmedju nas dvoje gurao vrat kontrabasa. Onda sam počela da razmišljam da harmonika i nije loša, ona bi bar sama sedela na zadnjem sedištu problem je samo što je uz nju išao i harmonikaš. On je na tim svirkama sa nekol’ko sličnih njemu koji mrze svoja imena glumio džez orkestar na vrhuncu slave. Posle se to raspalo i ja sam videla da je kontrabas do zla boga glup instrument jer uopšte ne možeš da ga digneš i raspališ po glavi kontrabasistu kad te iznervira.

A ako se pitate što pisah noćas o ovome, kad sam upoznala mog ljubimca i kad sam mu uzimala generalije i porodičnu anamnezu on rek’o da ne svira ništa.

Večeras bludi nešto u prazno, šta je mislio bog zna al’ okrete se prema meni i kaže:

Uvek sam maštao da sviram harmoniku.

Kad ga nisam ubila, dobro je prošao. Samo sam ga obavestila da prestane da mašta ili ako već mora da se prebaci na nešto normalno ili ja odo’.

Prosto me frka uhvatila, svako maštanje teži tome da bude ostvareno.