Rekla meni jedna od onih koje su zadužene da dočekuju ljude koji dolaze u njihovu firmu i uporno me ubedjivala da tu uslugu od njih ne mogu da dobijem. I bila uporna isto koliko i ja kad sam je ubedjivala da sam na internetu našla da se oni time bave. Odma’ sam tražila prijem kod ‘’nadležnog’’ spremna da optužujem za laž, prevaru i klasično srpsko navlačenje. Tamo saznadoh da, naravno, mogu dobiti tu uslugu a da ona što zna kako funkcionišu informacije na internetu to ne zna. Zabezeknuh se ali nije moje da ga učim ko treba da se bavi prijemom stranaka u njegovoj firmi, opštepoznato je da kod nas to uglavnom rade oni koje nemaju gde.

Drugi put sam isto na internetu našla informaciju o nekoj firmi, pozvala ih, proverila da li postoje i zaputila se ka adresi pročitanoj na njihovom sajtu. Tamo ih nema. Bili nekad. Uz pomoć slučajnih prolaznika i njihovoh telefonskog navodjenja ih nekako nadjoh. Tamo saznadoh da su na toj novoj adresi već dve godine. I nisu uspeli da promene adresu. A ni cenovnik. Samo održavaju broj telefona da ipak možeš da ih nadješ pa da im platiš logikom -  aj’ kad sam već tu. Nisam htela jer to jeste prevara. Optužili me što nisam proverila telefonom. Pa nisam, u mojoj glavi je internet informacija relevantna isto kao bilo koja druga.

Suočila sam se sa nebrojeno tih prevara o sedištu, uslugama, cenama. Razlog samo jedan – uopšte ne shvataju da je internet predstavljanje ili reklama isto što i TV ili bilbord reklama. Ko se ovde bavi internetom! Ma, nemoj, kad je tako šta uopšte tražite na internetu? Moderno? Onda pratite modu. Prosto. Ažurirajte podatke. Jer da jeste ja bih najverovatnije napisala kako sam zadovoljna. I vi biste možda dobili još 10, 15, 100… klijenata.

Ili, pozovem neku firmu a odande mi neka koju mrzi da govori saopšti da pogledam njihovu internet prezentaciju pa da se javim. Pogledam, pozovem ponovo i onda moram da čekam da ona udje na sajt jer je tog trenutka najverovatnije na fejsu pa da je navodim – gore levo, dole desno, kliknite… da bi joj objasnila šta hoću. Ona obično mora nekoga da pita i ja tako dignem ruke.

To o velikim firmama, sa imenom, prezimenom i reputacijom. Kako je stekoše nije mi jasno.

I onda su me naterali da krenem u drugačiju potragu. Okrenula sam se malim, skoro nevidljivim banerima i inernet oglasima.

Našla sam malu privatnu firmu za izradu nameštaja u kojoj su mi napravili ono što sam nacrtala, dovezli onog dana kad su rekli da će biti gotovo i montirali. Televizor sam isto kupila preko interneta. Objasnila, oni poslali sliku i karakteristike, dovezli, priključili, dali garanciju i fiskalni račun. I rekli – E, da nam je više takvih. To isto rekla i ja. Iz jedne prodavnice cipela redovno dobijam mejl kad su im sniženja. Kad su mi to ponudili u radnji nisam verovala a dobijam te mejlove već pune dve godine. Iz dve privatne ordinacije dobijam novogodišnje čestitke. Znam da mi se očiju ne sećaju ali me podsećaju da postoje. Preko ovog sajta sam kupila nekoliko antkivarnih knjiga. Saradnja sa prodavcima ravna savršenstvu, dogovorena jednim mejlom.

I onda mi neka nedoučena, priučena, dugotrepa, nezainteresovana i bezobrazna kaže da na internetu može da piše ko šta hoće. I indirektno da sam krajnje blesava što se zamlaćujem.

Ma može. Samo da vidim dokle.

Ono što mi se vrzma po glavi je da će mali, pošteni i profesionalni nadvladati velike, zvučne i neprofesionalne koji su sigurni da stečeno ‘’ime’’ ne može da im bude urušeno. Kakvo samozavaravanje, pored svih onih stručnjaka za raznorazne odnose sa javnošću i reklamiranje – da još nisu shvatili da je internet javnost isto javnost. I koji sebi dozvoljavaju da im internet korisnici ne budu ciljna grupa.

Ajde, ko još koristi internet.

Kaže ti neko ko se predstavlja na inernetu kao lider u ovome ili onome. Kao najbolji i jedini.