Nemam mišljenje

Je izjava. Kojom pitani želi da kaže da nije siguran u  ono što misli, to jest, da se možda ukakio a da se možda i nije ukakio al’ sto posto zna da će da se usere ako kaže svoje mišljenje.

Ja obično navalim k’o blesava – kako, bre, nemaš mišljenje, kako neko može da nema mišljenje, nisu to pare, kaži mi – neću da ti kažem – a ne nemam mišljenje.

Ovo je direktna posledica življenja u Srbiji ili saveta:

pazi, i zidovi imaju uši

use i u svoje kljuse

tri puta meri jednom seci

gledaj svoja posla

što svi moraju da znaju tvoje mišljenje, ćuti i uživaj.

Naravoučenije – možeš da uživaš samo ako nemaš mišljenje.

Zaključak – svi imaju mišljenje samo što su naučeni da zbog mišljenja mogu da nadrljaju.

Ja sam mišljenja

Je izjava, takodje. Kojom taj što je mišljenja u stvari ne govori šta misli nego sebe negde svrstava u neko kolektivno mišljenje a da ostali ne mogu da provale ni kog je on mišljenja, belog ili crnog, a ni kolektiv. Takvi me oduševljavaju:

vlada je mišljenja

odbor je mišljenja

mi smo mišljenja.

Naravoučenije – mi smo mišljenja uvek upućuje na poremećaj mišljenja odnosno odsustvo racionalnosti. Da utvrdiš ko devojci napravi dete od ovih što su mišljenja nema pojma, ili sto babica – kilavo dete. Mi smo mišljenja je u stvari štit, brani od posledica – nisam mislio ja, šta mene prozivate, mislio sam mi.

Zaključak – ko ima nameru da pravi sranja neka bude mišljenja.

Ja mislim

Opet izjava ali ovaj put nekoga ko misli da treba da kaže svoje mišljenje. Njega prvo saslušaju a onda ga zalepe da nije u pravu, da nema pojma, da lupa gluposti i to naročito ako je rekao nešto što ovi drugi nisu očekivali, dozvolio sebi da misli drugačije. Onaj koji misli istog trenutka bude obavešten da ovima koji ga slušaju nije jasno ko je on – Ko si, bre ti, da ti o tome misliš! Ima ko će o tome da misli.

Zaključak – da bi stekao privilegiju da izneseš mišljenje moraš da brendiraš ime i prezime. Nije važno kako.

Naravoučenije – nemoj se mešaš u pos’o zaduženima za mišljenje.

Šta ti misliš

Pitanje kojim onaj ko pita traži da mu kažeš da je u pravu. Obično vezano za neku njegovu životnu situaciju koju nit’ si video, nit’ razmotrio al’ uputno je da misliš kako nema zbora da je on negde pogrešio kako biste ostali prijatelji.

Naravoučenije i zaključak ne postoje. Samo odgovoriti – u pravu si. Ko može.

I na kraju ponovo – Nemam mišljenje. Ovo često koriste oni koji su nivo. Neće da misle. Ne žele nekoga da počaste svojim mišljenjem. Nikakvim. To je, jebote, privilegija da oni o nečemu, više o nekome, kažu svoje mišljenje. Žele da kažu kako je tamo neko niko i ništa u odnosu na njih i kako oni nikada, ni pod kakvim uslovima ne misle o njemu.

Takvi me oduševljavaju. To je isto kao ono – to me ne interesuje, ja sam malo iznad toga, prevaziš’o sam, neću se trošim. Svaka čast!  Kad je neko već prevazišao i izdigao se iz mase mora da ima mišljenje. Mislim, ako misli da treba da bude mera nečega mora odgovorno da se ponaša. A reći svoje mišljenje je prva odgovornost. Al’ dobro, teškodostignuti nivo nosi sa sobom kurčevitost, šta ćeš.

Ja sam Mahlat. Imam mišljenje o svemu što me taklo, što sam videla, čula, uradila, što su drugi uradili. Čak i o onome o čemu vrlo malo znam. Koliko znam toliko mišljenja imam, toliko mi je kavalitetno, al’ ga imam. Nikad neću biti nivo.

I na samom kraju – Ne znam šta da mislim…

Ko god ne zna neka pita nekoga, možda će mu neko dati precizne instrukcije.

Pa neka nas obavesti kako je to kad dobije mišljenje na dar.

I ispod kraja – neverovatno je to da svi oni koji nemaju mišljenje, neće da misle ili ne znaju šta da misle uvek dobro znaju šta misle drugi.

Ja se često iznenadim kad čujem šta mislim.

Ni sanjala nisam da sam tako plitkomisleća.

Ali šta da očekuješ od nekoga ko ne misli i neće da misli.

Misli ono što ne misli – neće da misli ono što misli – pa te obavesti da ti svakako ne misliš kako treba u vezi onoga o čemu on ne misli uopšte.

Ja treba da rešavam tu zagonetku.

I sve sam ludja.