Kafane su dobile ime od turske reči “kahvehane” a označavale su mesta gde se kuva i ispija kafa. Danas se po kafanama pije sve drugo sem kafe, kafa se pije na nekim drugim mestima. Opevane su u mnogim pesmama.

Sastavni delovi onih kafana koje više ne postoje, nestadoše sa komunizmom su su:

-kelner (nem. Kellner) – kafanski momak koji služi goste jelima i pićima. Karakterišu ga sporo hodanje, mrzovolja i prisluškivanje. Mala mu je plata a bakšiš ne ume da zaradi. Zaboravili su da mu kaži da je on u kafani zbog gostiju a ne gosti zbog njega. Najstariji kelner zbog iskustva postaje šef sale. To je čovek koji stoji u ćošku, sa rukama na zadnjici, i izvinjava se kad god je supa hladna a pivo toplo;

-alkohol (arap. al-qohlu) – potpuno prečišćen špiritus izlučen iz vina, piva, rakije i drugog, opojno piće. Uteha koje nema u vodi;

-duvan (tur.duhan) – biljka iz porodice pomoćnica od koje se prave cigarete. Sedativ;

-mamurluk (tur. Mahmurluk) – stanje posle preterane upotrebe pića i duvana. Propratne pojave su nervoza, glavobolja, kajanje i zaklinjanje.

U kafanama se još nije čulo za:

-bon ton (fr. bon ton) – fino ponašanje i lep način izražavanja dobro obrazovanih i lepo vaspitanih ljudi. Čim nekoga upozore odgovara: “Nisam u crkvi!”

-diskreciju (fr. discretio) – obazrivost u govoru i ponašanju, uviđavnost. U kafanama monogo ljudi pati što nemaju dar gluvonemih osoba da čitaju sa usana.

Svaka kafana ima separe, zasebnu i izdvojenu prostoriju za goste (danas se nazivaju VIP). To je prostorija u koju zaviruju svi ostali gosti i koja se obično nalazi na putu do toaleta. Toalet je, u većini slučajeva, najobičniji wc iz koga žene izlaze sa sveže nakarminisanim usnama a muškarci zakopčavajući šlic u hodu. U stara, dobra, vremena, sastavni deo wc-a je bila Baba Sera, žena koja je svojeručno svakom posetiocu wc-a udeljivala dva lista toalet papira. Ko je želeo da vrši veliku nuždu morao je unapred da je obavesti pred svim ostalim postiocima. Baba Sere su ukinute početkom devedesetih kad se sve plaćalo u milijardama jer je procenjeno da sranje ipak ne može da košta toliko.

Na kafanskim stolovima pored pepeljara obično stoje i čaše. Čaša je merna jedinica za dobar provod, broj polomljenih čaša srazmeran je provodu. Neizostavan detalj pored istih je mobilni telefon, sprava koja nikada nije trebala da bude dostupna ovom tržištu jer je izgubila svoju svrhu. Kod nas služi za praćenje retkih vrsta, to jest muževa. Preteča mobilnih telefona su standardni uredjaji za praćenje tigrova, kitova, i ostalih retkih vrsta. Zvonjava mobilnog telefona izaziva veliku dilemu koja se zove Dal’-da-se-javim-il’-da-se-ne-javim. Ni jedno ni drugo ne valja.

Muško društvo u kafanama obično priča o fudbalu, seksu i politici. Broj žena koje su odveli u krevet jednak je broju golova koje su dali sedeći ispred televizora a u oba su bili uspešni isto onoliko koliko bi bili uspešni da ovu zemlju pretvore u Evropu, samo kad bi im neko dao vlast pet minuta.

U ženskim društvima se obično priča o ljubavnicima, postojećim i nepostojećim. Ljubavnik je neko ko bi nas mnogo voleo i poštovao samo da nije oženio pogrešnu ženu, to jest napravio životnu grešku koju ne može da ispravi.

A svi zajedno, kog god pola da su, obožavaju da tračare (nem. tratsch). Olajavanje, ogovaranje, klevetenje se razvija matematičkom progresijom i postalo je neizostavan deo života.

Iz kafana su se odavno iselili istina (lat. veritas) jer je se svi stide i kultura (lat. cultura) iz čega proizilazi da kulturni život ne postoji. Priznaćete da su se najbolje ideje koje su se kasnije preselile u pozorišta, u muziku i na film, rodile za kafanskim stolom.

Odluka u koju se kafanu ide zavisi od vrste, veličine i marke automobila koji su ispred parkirani inače je nezanimljivo.

Nekad su, u vreme stare Jugoslavije na kafanskim stolovima stajala kuvana jaja a svaki grad je imao kafane koje su se zvale “Dubrovnik”, “Moskva”, “Mali Pariz” i slično. Danas te kafane više ne postoje. Pretvorene su u banke.

Kafane se sada zovu nekako drugačije, kuvana jaja više ne postoje, jedu se fensi jela – uglavnom paste i morski plodovi. I dok se restorani u svetu diče brojem zlatnih viljušaka koje su dobili za dobru uslugu i način spremanja gore pomenute hrane, naše kafane se ponose brojem gostiju koje mogu da prime za jednu običnu srpsku svadbu, to jest brojem zadnjica koje mogu da stanu na jednu kafansku stolicu.

Pa, prijatno nam bilo.

Nadjoh ovaj post na onom blogu, čamio jadan dve godine, prosto mi ga bi žao pa ga preselih ovde.