Ponekad se smrkne pre nego što svane a noć postane previše duga.

U ljubavi je najlepše ono kad se penješ uz stepenice…

Rekla je jedna žena.

Kad kažem muškarcu u toku noći da ga volim ja to iskreno mislim ali ja ne mogu garantovati da će tako biti i ujutru…

Ovo je rekla neka druga žena.

I sva vam je poenta u tome. Mnogi su propustili neke lepe trenutke brinući o tome šta će biti ako bude i tražeći garancije koje ne postoje čak i kad neko tvrdi suprotno.

Zato, svi oni koji nisu neka počnu da se penju nekim stepenicama. Gore se možda neće desiti ništa. A možda će se desiti svašta. Sve zavisi od talenta.

Ako vam padnu na pamet:

moranja

takotrebanja

red i poredak

pravila…

vi ipak sabotirate sebe. To vam je sabotaža najgore vrste. Ne zaboravite da pravila pišu drugi. I da za njih ta pravila obično ne važe.

Ako baš nemate hrabrosti zažmurite i živite život u svojoj glavi. Tu niko ne može da vam udje. Jer, mnogima život zavisi od tudjih očiju. I jezika. Oči često vide ono čega nema a jezik sve to nakiti do opštenarodne tragedije. A sve skupa vam je to ipak komedija.

Sad, svako može da bira – da za narod statira u kukuruzu ili da bude glavni ”glumac”.

U životu i situacijama koji nemaju garancije.

Sve je neizvesno sem jedne stvari.

Dotle je stvarno glupo sedeti i čekati.

Ako baš ne možete drugačije slušajte nešto dobro.

Život je mešavina raznih stvari.

Ponekad, u sitan noćni sat, misli igraju neku svoju igru. Egzotičnu.

Ovo što sam napisala svako može da shvati kako god hoće. Da je, na primer, pun mesec k’o što nije. Da me lomi PMS. Da se u ovome krije neka velika tajna iako su najveće tajne uvek pred očima. Da je sve ovo neka bolest koja će tek dobiti šifru. Da moj muž ima ljubavnicu. Da ću ja iz osvete naći ljubavnika. Ima toliko mogućnosti. Važno je izabrati. Posle sve ide lakše.