Pisala sam već o hodu po mukama kad ti se pokvari monitor za koji je zadužen Pakom servis. Samo što onda nisam pomenula da se radi o Pakom servisu.

Dobiti informaciju gde se nalaze je bilo isto kao da tražim da mi otkriju državnu tajnu.

Ja – Gde je ta ulica?

Ona – Na Novom Beogradu.

Ja – Gde?

Ona – Ne znam kako da vam objasnim.

Ja – Kojim prevozom može da se dodje?

Ona – Ne znam ja dolazim kolima.

Našli smo ih i o tome  sam već pisala. Monitor je bio tri nedelje kod njih. Kad ga preuzimate nema šanse da ga uključe i pokažu vam da su otklonili kvar. Doneli ga, uključili i konstatovali da su kvar otklonili ali da su pokvarili nešto drugo. Ujutru ga vratili i dobili obećanje da će biti sve rešeno po hitnom postupku.

Ovo je ukupno peta nedelja kako je je kod njih.

Dve nedelje sam zvala i Ona me je dve nedelje prebacivala na servis u kome niko nema ime i prezime i dve nedelje se niko u tom servisu nije javljao. Samo podignu i spuste slušalicu. Kad joj se popnem na glavu prebacivala me na neku fianansijsku službu odakle nikako nisu mogli da me prebace na servis jer oni medjusobno ne komuniciraju.

Jednog trenutka sam dobila ’’genijalnu’’ ideju da zamolim Nju da pita u servisu šta je sa monitorom pa da mi prenese, odgovorila mi je da ona isto ne može da ih dobije kao ja. Dobila sam želju da odem i nokautiram je, uopšte ne bih imala grižu savesti.

Ovog ponedeljka sam pozvala i rekla da me prebaci na servis kako zna i ume. Odmah sam ga dobila. Tamo pojma nemaju o čemu govorim. Da ne dužim, rekla sam da saznaju do ujutru, da ću u suprotnom da dodjem, uhvatim prvi monitor i samo razmahnem sa njim po svim ostalim monitorima.

Juče, u utorak, sam dobila obaveštenje – Aaaa, pa vaš monitor je na servisu u Nišu. Dali mi broj pod kojim je zaveden.

Pozvala Pakom servis u Nišu gde sam saznala da se zovem Marko Krasić jer je to vlasnik monitora pod kojim je navodno zaveden moj monitor. Sreća pa je Ona u Nišu ljubazna i ne smeta joj da radi ono za šta je plaćena pa nekako dodjosmo do toga da moj monitor jeste kod njih ali zaveden pod drugim brojem. Saznadoh da je moj monitor prethodnog dana brzom poštom stigao u Niš. Znači dve nedelje su ga preskakali i poslali ga tek kad sam rekla da ću da pobesnim.

Prebacila me na servis gde se odmah javio čovek koji zna kako se javlja na telefon i rekao – Dobar dan, serviser Ljuba, izvolite.

Saopštio mi da monitor radi i da mu nije jasno zašto je poslat kod njih. Ja objasnila o čemu se radi i on obećao da će ga odmah testirati ponovo.

Jutros me je pozvao, rekao da je samo bila pomerena jedna žica, da je namestio i da je monitor čitavu noć bio uključen da bi video kako se jutros ponaša. Rekao da ga vraća za Beograd.

Sutra bi trebalo da ga preuzmem kod One koja nema ime, ne ume čitko da se potpiše i koja ne komunicira sa ostatkom firme, nju su zaposlili da se pravi blesava.

Ako treba išta da kažem posle ovoga svima koji ikada budu morali da odu do beogradskom Pakom servisa sem – bolje da kupite nov monitor, onda sam zalud ovo pisala.

A ako baš morate da odete do servisa on se nalazi iza Airport City u staroj Cepterovoj zgradi. Dugačka je ova rečenica za Onu, razumem što nije mogla da je izgovori.

Iz Beograda u Beogradu ne možeš ništa.

Iz Beograda u Nišu to ništa možeš za pet minuta.

Valjda se razlikuju ljudi.

Neko radi a neko se vodi da radi.