Sa sve identifikovanom političkom vrhuškom laganim korakom ka Evropi, sve zviždućući – Srpska slava i tri prsta…

Šta je rečeno danas na konvenciji JS reče ovde gos’n Trklja. Ja samo da podsetim kakav je identitet jednog onih koji nas vode u Evropu i koji govore da možemo da se vratimo da čuvamo ovce ako ne poštujemo evropske vrednosti. Sad nije da se ne slažem, ko je čuvao ovce neka se vrati kod ovaca. Ja nisam.

Preživeh onu Palminu izjavu  kad je ono izjavio da mu samo Betoven i Šopen nisu svirali u ”maloj sobi tri sa tri” u kojoj su mu svirali svi ostali jer je muzikalan!!! Da mu se i oprostiti pošto ni Betoven ni Šopen nisu bili svirači nego kompozitori. A i ako su zasvirali opet nisu bili svirači nego majstori. I  taman kad sam pomislila gotovo je, upozorio ga neko, kad jok bre! Voli čovek da izjavljuje pa to ti je.

Odmah posle toga slika, more, ceo snimak – šeta čovek Jagodinom, onako lagano k’o da se njiše na vetru, s rukama u džepovima , pored njega novinarka, s njihove leve i desne strane panorama Jagodine, lepota jedna. Novinarka k’o novinarka, mnogo pita i mnogo voli da zna. Boli nju uvo za jagodinski zoo vrt i za akva park i za Palmu k’o za domaćina. Ona bi sa njim da priča kao sa jednim od onih koji nas vode ka Evropi. Da vidi koliko je otvoren kad već ume da otvara i koliko je proevropski orijentisan.

Elem, upita ga novinarka šta misli o homoseksualizmu i o homoseksualcima kao o ljudima koji na ovim prostorima tek treba da ostvare svoja prava. Palma se osmehnu, pogleda je pogledom kokosovog oraha koji samo što se otkinuo i stmeknuo na zemlju i reče da ne misli ništa.

Novinarka uporna, ne može, bre, da se ne misli ništa kad je naučno dokazano da mozak non-stop misli i kad ‘oćeš i kad nećeš. Al’ čovek, izgleda, stvarno ništa ne misli. Neće da misli. Mišljenje je kod njega voljna radnja, pa kad ‘oće -’ oće-, kad neće – neće i gotovo. Onim što je rekao pokazao je da se u homoseksualnost, to jest u prava homoseksualaca razume ama baš isto k’o u muziku.

Na kraju nekako prevali preko usta tu strašnu, bogohulnu reč i reče da je homoseksualizam bolest. A bolest je čim se ”ne vodi ljubav u rupe gde je Bog rekao”! Eto vam! Pročitao čovek precizna Božija uputstva koja rupa za šta služi. Al’ pošto se meni neprekidno vrzmalo po glavi to ”rupa” što me opet asociralo samo na ženski polni organ, danima sam razmišljala kako li on zove svoj polni organ. Onaj koji uđe u rupu pa vodi ljubav. Zakrpa? Mislim, pošto svaka rupa ima zakrpu.

I tako, pošto homoseksualci ne ”vode ljubav u rupe gde je Bog rekao” oni ne mogu da budu ljudi a ne mogu da imaju ni svoja prava. I nema on šta da misli o tome s obzirom da u Jagodini nema homoseksualaca. Jasno, glasno i kategorično – Jagodina nema homoseksualce! Kako je to utvrdio nije objasnio. Samo je rekao da sa njima neće ni da sarađuje, ni da priča a ni da se druži k’o svaki veliki muškarac koji je čitao Božije zapovesti.

To što je novinarka u Palminoj pratnji rekla da ne može to tako, da nije otvoren, on je opet opovrgao i dokumentovao pitanjem: ”Kako nisam otvoren? Je l’ Vam ja ličim na čoveka koji nije otvoren? Jesam otvorio zoo vrt? Jesam otvorio akva park? Evo, još jedan ću da otvorim!”

Nekima će dok je sveta i veka biti lakše da se druže sa bengalskim tigrom ili sa kraljevskom kobrom nego sa osobom koja je drugačije seksualno orijentisana. Neki će uvek misliti da su homoseksualne osobe opasnost za ovo društvo.

Živa nisam šta će biti ako dođe neki strani novinar da isto ovako prošeta sa Palmom kroz Jagodinu. Ako mu na isto pitanje ovaj odgovori ovako, sa predavanjem o ”Božijim rupama” neće nas oprati ni Dunav, ni Sava, ni akva park, sve svetske novine će objaviti kak’i smo mada smo to već pokazali ali ima svet prava da se nada da smo napredovali.

Al’ šta ćete, imaju ljudi prava da pričaju i misle šta god hoće. Nažalost za pojedine homoseksualci nisu ljudi nego bolesnici pa samim tim nemaju prava. Prostom logikom će se očas doći do toga da ovde bolesni nemaju nikakva prava koja god bolest da je u pitanju. Bolest je ipak bolest. Kad nekome kažete da ste bolesni ne pita vas od čega bolujete da l’ od gripa, da l’ od astme, da l’ od homoseksualizma.

I kako, na pitanje novinarke šta misli o kulturi, jednom reče Bidža, onaj čuveni gradonačelnik Svilajnca: ”Ne mislim ništa, ja sam s nju odavno raščistio” – eto kakvi smo, neko je raščistio s kulturu, neko sa homoseksualcima, neko s bolestima.

Al’ kako to pojedini umeju da raščiste sa drugima a ne umeju sami sa sobom nikad mi neće biti jasno.

Znate ono – Il’ si nindža il’ si mindža!

Pa onaj ko reši da bude nindža ima da bude nindža. Uvek, svuda i po svim pitanjima.

Ne može pola – pola.

Al’ nek nam je sa srećom.