Preporučena muzika

Te 1999. Godine, u Rambujeu je održana Konferencija o rešenju kosmetske krize, u Požarevcu je rastao zabavni park ’’Bambilend’’ pod pokroviteljstvom preduzeća ’’Madona’’ a sve pod budnim okom gazde koji je pio sok od višanja koje je skupio lično i personalno, održana je premijera filma ’’Nož’’ a struju smo imali po grupama ili je nismo imali po grupama, tako nešto. U Zagrebu je zabranjeno prikazivanje partizanskih filmova. U Subotici je osnova Organizacioni odbor za doček novog milenijuma. Savezna vlada je prodala dva aviona. Nisu nam ni trebali pošto nismo nigde putovali, onaj iz inostranstva ko je hteo da pošalje garantno pismo Srbinu morao je da položi kao garanciju malo bogatstvo sa sve ženom, decom i užom familijom.

Tog 23. marta 1999. godine ja sam spakovala dete, fotografije i ličnu kartu i krenula put tate pošto sam živela u naselju okruženom kasarnama a nisam umela da letim.

24. marta u 20 časova nestala je struja. Pola sata smo mislili da je došao red na nas da štedimo dok u onom mraku nismo došli do nekog radija i čuli da su ’’svetski agresori izvršili napad na teritoriju suverene Jugoslavije’’. Nismo se ni snašli kad je pola zgrade naletelo sa ćebićima i kesama sa lekovima a u onom mraku nismo uspeli ni da se prebrojimo, bilo nas ko Vilotića od 12 do 120. Tek ujutru smo videli da nas ima devetnaestoro. Kreveta nismo imali ni upola.

Sutradan su javili da su ’’operativna spremnost i borbena gotovost na najvišem mogućem nivou. Svi smo bili spremni da gledamo napad. Ministarstvo unutrašnjih poslova je saopštilo da je ’’očuvan javni red i mir na teritoriji cele republike i da se život gradjana odvija normalno uz visok stepen svesti i discipline.’’

Što se mene tiče ja sam bila svesna da smo najebali i disciplinovano sam se svake večeri tuširala i pedantno oblačila da bežim u šumu ako pripucaju po nama. Nije imalo šansi da me neko natera da se svučem. U kući počela organizacija spavanja i raspored ispijanja tableta za smirenje.

Posle dve tri večeri, po mrklom mraku u selo je stigla vojska. Jedva me sprečiše da se vratim u grad. Ujutru došli da traže smeštaj, ja ih gledala belo i imala osećaj da snimamo partizanski film. Tata bio spreman njih da primi a mene valjda da proda pod izgovorom – Jebi ga to je narodna vojska. Jedva ih ubedismo da pored nas devetnaestoro nema mesta, ionako se više nije znalo ko sa kim spava.

Stražu davali ispred naše kuće. Objasnili mi da lozinke za smenu straže i ono što kažu kad naidje agresor pre nego što mu viknu – Stoj pucaću! – prave – vojni termin i grad, primer Četa – Čačak. Ja ljubazno zamolila da jednom i ja odredim lozinku, sva srećna što sam ukapirala, da i ja doprinesem borbi za otadžbinu. Ajd, kažu oni a ja sva srećna rekoh – Gas maska – Gornji Milanovac. Htedoše da umru od smeha.

Bilo ih preko 200 ako nisu lagali. I svih preko dvesta su pokušavali da me ubede da sam žena njihovog života što je valjda sudbina svake žene koja je neudata i jedina u čitavom vikend naselju koja ima manje od 100 godina. Pošto su mene naučili da se fine devojke ne bakću sa vojskom branila sam se svim mogućim verbalnim i neverbalnim sredstvima i ostala fina. U ostalim slučajevima sam bila fina partizanka, kuvala im kafe, pravila palačinke i vadila im krpelje za koje mi ni danas nije jasno gde ih nadjoše.

Gde god sam krenula za mnom je išao bar jedan vojnik pa mi zabranili da izlazim iz dvorišta. Otac reko – Ti gde god se pojaviš neki problemi – pa je majka rešila da ona ubuduće ide po mleko i jaja.

Život u kući se odvijao normalno ako izuzmemo spavanje. Sirene se nisu čule pa smo morali da vodimo računa kad će se pojaviti avion u uglu ekrana. Kako se pojavio avion tako tata oblači pižamu i odlazi u krevet. Odatle je nabijao majci kome je stigao i drao se na sve redom – Majke im ga nabijem agresorskoj – Majke mu ga nabijem ko opet pušta vodu u kupatilu (kao da oni odozgo prisluškuju kad puštamo vodu) – Gasi svetlo, pobiće nas ko govna – Ko je sad na’šo da se vozi majke mu ga nabijem – Ja sam zapamtio rat, majke vam ga nabijem i sve tako. Meni se obraćao sa ne seri, ja kažem -Gadjali RTS, on – Ajd’ ne seri, gde smeju da gadjaju RTS pa onda – Majke im ga nabijem stvarno gadjali RTS i tako za sve što su pogodili. Majka se ozbiljno bavila razmišljanjem o ubistvu koje je htela da provuče kao kolateralnu štetu. U neko doba je rešio da skine pižamu i obukao je maskirno odelo s kojim ide u lov. Majka zamolila boga da vojska kad krene povede i njega. Greškom.

Noću smo izlazili na terasu da gledamo napad i odbranu, decu ubedjivali da je vatromet a oca da ovo nije bombardovanje iz ’41. Kako se čuju detonacije tako je vikao mom bratu – Beži pod kajsiju, beži pod kajsiju! Kajsija s tri grane i dva cveta, s korenom da je izvadiš lakša je od mog brata. Posle bismo se bili oko frižidera i tako nekol’ko puta noću – napad – odbrana- frižider.

Brat je bombardovanje proveo pijan, rešio valjda ako mora da umre da to bude bezbolno, da bude anesteziran. Tako pijan je umeo da zaspi dijagonalno i sa svojih dva metra i stotinak kila zauzme četiri parking mesta. Mi jadni ga budimo, budimo, i na kraju spavamo za stolom. U neko doba se probudi i objasni nam kako smo ludi, koji djavo spavamo k’o u kafani.

Ko god nam je svratio tih dana bili smo pod stresom da će ostati i na spavanju.

Posle mesec dana smo svi bili ludi i svajdali smo se u krug i što nas bombarduju i što nas ne bombarduju, i što mene spopadaju rezervisti, i što je mraz sjeb’o kajsiju, i što je uzbuna i što kasni uzbuna, i što nije niko luk, što nema struje, što neko pušta vodu, što je neko nekoga pogledao, nije nam trebao razlog.

I onda sam ja rešila da se vratim kući. Ako ginem da ginem sa živcima a ne gore da se vodim kao luda.

I tog dana bombarduju kasarnu. Jedna detonacija, izleće kvaka. Druga detonacija otvaraju se vrata i komšinica iz stana preko puta leti u moj zagrljaj, pada preko mene i kaže: Bog te mazo, da ova detonacija ne otvori vrata morala bi da ti ih kupim. Ekspresno sam se vratila medju vojsku. Ako ginem da ginem ispod vojske a ne ispod komšinice.

Al’ završi se bombardovanje. ’Oću reći, ne pogiboh. Ni ispod koga.

’’Posle 78 dana bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije – kraj agresije. Sinoć oko 22 časa potpisan je Vojnotehnički sporazum za mirno rešenje kosmetske krize. Pola sata kasnije, sastao se Savet NATO u Briselu i posle kraćeg većanja prihvatio obustavljanje bombardovanja na našu zemlju. Rano jutros Havijer Solana obavestio je Kofija Anana da je sve srpemno za donošenje Rezolucije SB UN o raspletu kosmetske krize.

U većini gradova Srbije, pošto je RTS javila da je agresija NATO protiv SRJ završena, gradjani su masovno izašli na ulice, pucajući iz pištolja i automatskog oružja, bacajući petarde a čuli su se i zvuci truba i pištaljki.’’ – ’’Večernje novosti’’ – 10. jun 1999.

Ostalo je istorija.

Pištolji i automatsko oružje su još uvek kod gradjana.

Petarde su zabranjene.