Ili, šta sve može da se desi kad stojiš na pogrešnom mestu a nisi obavešten.

Zima pre par godina. Pada sneg, ja polusmrznuta s tendencijom da postanem Sneško Belić, stojim na ulici i čekam da se pojavi crveni ford. U tom fordu treba da bude čovek koji treba da me odveze do kafančeta koje sam nameračila da iznajmim sa idejom da postanem krčmarica Mara i to ona Mara ’’čila jedra, igraju joj njedra’’. Znam čoveku ime i znam da nam je taj ford znak prepoznavanja, kad stane ja treba da uletim unutra.

Cvokoćem i zaustavlja se metalik sivi auto. Povelik. Ja ga okrznem pogledom i nastavim da blesim u daljinu s nadom da će onaj crveni ford da se pojavi pre nego što mi umesto nosa izraste šargarepa. Odjednom metalik sivi auto zacvili, ja ponovo pogledam, čovek iznutra mi pokazuje da pridjem. U sekundi pomislim da onom možda crveni ford nije hteo da upali, dešava se, zima je, primaknem se onom autu i čovek reče nešto što ja ne razumedoh.

Molim, kažem.

Koliko, pita čovek.

Ja, ovca, umesto da skontam, ljubazno da ljubaznija ne mogu biti što inače nisam, pitam – Šta koliko, pomislim možda čovek pita koliko do prve pumpe, koliko do prvog skretanja, šta kaže prognoza, koliko će dugo još padati sneg, na pamet mi ne pada ono što će mi on rukom pokazati, to jest, koliko košta da ja udjem u njegova kola i raširim noge.

Pokaza on rukom ono da bi on mene al’ ga prethodno interesuje koliko to košta, meni se upališe lampice i odmah počeh da vrištim, mislim da sam istraumirala onaj sneg, namazah ga od glave do pete i postavih najgluplje pitanje koje sam mogla da postavim:

Je l’ ja tebi ličim na kurvu!!!???

Ovca. Da mu nisam ličila ne bi me ni pitao.

Dade on gas i ode, stiže onaj sa crvenim fordom, ja uleteh unutra, pola sata nisam mogla da se setim šta sam trebala sa njim da radim.

Danas pričam sa dvojicom muškaraca da li treba legalizovati prostituciju, ogovarasmo vlast, prostitutke a ponajviše konzumente usluga prostitutki i jedan od njih jednog trenutka reče – Svaki grad ima svoj Plavi most. Pa jeste, ja da sam znala gde je Plavi most u mom gradu ne bi ko muva bez glave zakazivala vidjenje sa crvenim fordom baš na tom mestu.

I jedan ispriča svoju priču. Plavi most, pada kiša, stoji žena, kisne, njemu bi žao, zaustavi se i pita – Dokle?

Šta dokle, upita žena.

Dokle idete?

Je ne idem nigde, odgovori ona.

Pa što stojite ovde, na ovoj kiši?

Ja radim ovde, odgovori žena.

Umro sam od sramote – kaže on meni.

Ja posle kontam, nije važno kakvo je vreme i kog si pola nego koliko si obavešten.

Ako nisi odma’ se osramotiš.