Povečerje u vojsci znači svi u krevet. Jeli ste, piškili, kakili, odgledali nešto pošto nema više crtaća i spavanje. Kod normalnih. Kod nas naopakih počinje žurka. Otimanje oko kompjutera, ko je seo -  seo je, ni puškom ne možeš da ga oteraš. Ja, onako iz prikrajka, ko lovac na čeki, kroz snajper posmatram mog muža ljubimca, dođe mi da ga zavalim odpozadi pa šta bude. Il’ da ga bacim kroz prozor i kažem – ma nag’o se pa pao sam.

U carstvo mog Čede (mamino čedo interno avanzovalo u Čedu), ne mož’ ni da prigviriš. Pretpostavljam da se noću, na njenom monitoru rešavaju visoko diplomatska pitanja. Ja mu tu dođem kao državni neprijatelj No 1, zareži čim me vidi i zapreti streljačim vodom. Sto posto sam ubeđena da taj mali agesor ne bi dao ni poslednju cigaru da ispušim.

Ja – k’o dvoprocesorski kompjuter bez montora. Vučem rep po kući al’ da ga priključim nemam gde. Povremeno se pretvorim mom mužu u francusku sobaricu a ćerki u sobaricu sa Titanika, kod nje je vrisak ama baš uvek kao da tone. Dupe ne dižu ni jedno ni drugo, može biti uvaliću se ja.

To što je u ovoj kući jedino meni kompjuter osnovno sredstvo za rad, što ‘leba time zaradjujem nema veze. Ćutim i trpim. Sve dok trenutka preko ramena ljubimca, koji me ne čuje jer na ušima ima slušalice za primanje signala sa udaljenih planeta, ne ugledam jedo oko u dnu ekrana. Tek onda dobijem stolicu i to pošto zapretim da odlazim u rodni mi grad sa sve pameću i karakterima – ”pa ti gledaj šta ćeš”.

A oko je od Zaboravi, moje prijateljice sa jednog drugog bloga. I onda nas dve krenemo u msn-ovsko ljubavisanje i pretresanje bloga i života i nas dve -  ko nas sastavi. I ja umem toliko da se zasmejem, da smem da padnem sa stolice pala bih, nego ne smem odma’ će je neko zauzeti. Kad malo dođem sebi pošaljem joj nešto od muzike, tri noći smo se bavile nekim instrumentalima i možete misliti kad ona otkuca ”đe me nađe” ko da smo u obližnjem kafančetu, ja se odma’ setim Muje kako ispušta Hasu u provaliju i opet se pridržavam za stoilcu.

Noćas me zvala da idem sa njom jutros u Sarajevo. I bi ja, nego mi za to trebaju brdsko visinske pripreme sa preskakanjem prepona pa ako još neko bude hteo da me negde pozove neka me upozori bar tri dana ranije.

I tako…taman smo se nocas raspevale i stigle do jadne ženske sudbine jebemtiženskodatijebemženskoikadserodi, što nisam jača i viša pa da ‘vatam za gušu po kući i ja moradoh da ustanem. Pretila je ozbiljana opasnost da moj muž ostane il’ bez noktiju il’ bez… hm…onoga  – jeo je i jedno i drugo.  I ustanem. Evo ti,  jebemtiistolcuikompjuteriinternetkogaizmislicrkodabogda.

Ja odo’ da kupim sebi jedan. Jes’ da ga nemam gde al’ držaću ga u krilu ako treba. I spavaću sa njim. I zvaću ga ljubavi… i pušiću pored njega…

Jerbo mi pored našeg kompjutera ne pušimo. Njegova pluća ne mogu da izdrže ono što moja mogu  – bar tako kaže ljubimac. I  skuplji je od mene. Njega smo platili ko bolji auto a mene smo dobili na mufte.

Odo’.