Na dan 8. marta, pre sto godina, 15 000 žena je u Njujorku marširalo tražeći kraće radno vreme, bolje uslove za rad i bolje plate. Sledeće godine, 8. marta, žene su u Čikagu demonstrirale iz istih razloga a 1910. godine, na inicijativu Klare Cetkin, nemačke revolucionarke, ustanovljen je praznik Dan žena koji se u Srbiji prvi put proslavio 1914. godine.

Stogodišnja borba žena da ne budu diskriminisane zbog svog pola i rodne uloge, na žalost još nije privedena kraju pa muškarci dominiraju u svim sferama društvenog života, predrasude su ostale, seksizam je jako izražen, žene su, jednostavno rečeno, diskriminisane ne zato što manje vrede već što pripadaju drugom polu. Još uvek onaj fizički jači pol, dominantniji u predrasudama, čvrst u očuvanju stereotipa, smatra da je prirodnom podelom pola i uloga na stepenici više.

Češki naučnik Niderle je pisao: ”Ni u familiji ni van nje čovek i žena nisu istog prava. Samo je čovek uživao sva prava zajednice. Odnos izmedju čoveka i žene je onakav kakav je izmedju suverena i podanika.”, a Vuk Karadžić je zabeležio: ”Kad Srbin pred kakim uglednim čovjekom mora pomenuti svoju ženu, to najčešće reče: S oproštenjem moja žena.”

Promenilo se jeste, najviše u načinu na koji se govori, unutra, u mnogim muškim glavama, žena je ostala ono što je i bila – niže ljudsko biće.

Pa, s oproštenjem, volela bih da znam šta proslavljaju svi oni koji proslavljaju 8. mart. To ”Dan žena” šta znači?

Većina žena je 8. mart proslavila 6. i 7. Sa svojim kolektivom, u nekom restoranu gde im je uručena poklon čestitka. Jelo se i pilo, delili lažni komplimenti, počelo je, garantujem, valcerom, a završilo se kolom koje traje ”letnji dan do podne”’ posle čega su oznojeni i baldisali otišli svojim kućama. Naredne nedelje će se ogovarati ko je koga pogledao, ko je kako bio obučen, ko pristojan a ko nepristojan i ko je bio na tom Danu žena najpijaniji. Scenario se ne menja nikada, ni zbog čega. Menja se samo žena koja će biti izabrana da otvori ples i to najčešće bude najnovija i najmladja koleginica. Danima će se po gradu prepričavati koja se firma koliko isprsila, upoređivaće se vrednost koverti, odnos te vrednosti prema platama, i prema tome će se odredjivati proporcionalna vrednost poštovanja koje žene imaju na svojim radnim mestima. Ovom procenom se isključivo bave žene i zavisno od toga do kakvih informacija i zaključaka dodju osećaće se jako ponosno ili jako poniženo. Smatraće da su potcenjene ne shvatajući da su same sebe najviše potcenile prihvatajući ovaj cirkus od 8. marta.

I ovog 8. marta, oni nemaštoviti muškarci tipa ‘’daj da otaljam i ovo’’ će ženama, i svojim i tuđim poklanjati karanfil na koji je prikačeno ”Srećan 8. mart”. Oni malo maštovitiji i malo galantniji će se isprsiti nekim lepšim buketom cveća i skupim a glupim poklonom. Sve žene koje 364 dana u godini ne dobiju ni jedan cvetak imaju 364 razloga, a ove prestupne godine imaju još jedan, da ovog osmog marta i cveće i poklon, kakav god da je, otreskaju pažljivom muškarcu o glavu. Nažalost, neće to uraditi, ponosiće se tim glupavim cvećem umesto da se osećaju poniženim jer je to samo poklonjeno jer tako treba, bez srca i bez duše. Pažnji i poklonima iz srca ne trebaju povodi. Naročito ne ovako glupi. Jer, kad je onih 15 hiljada žena krenulo u marš nisu marširale da bi žene danas dobijale cveće, radile su to iz nekih sasvim drugih razloga.

Drage moje žene, sledeće izjavne, neopozive i neoborive tvrdnje je zabeležio Vuk Karadžić družeći se sa narodom i slušajući narod, znate već kako je on skupljao narodne umotvorine, ako ovo može da se pripiše umotvorinama:

Gori je ženski jezik, no turska sablja.
Opasala se jezikom ko kuja repom.
Prođi se kučke koja ne ošteni i žene koja ne rodi.
Podrta kabanica i lijepa žena svuda zapnu.
Devojka nije drugo do tudja večera za sudjenu kuću.
Ne vjeruj letini dok je ne metneš u ambar, a ženi dok je ne metneš u grob.
Ta je pa besnica od muškarca na muškarca.

I naravno, jezik se promenio, ovo se sve izgovara malo drugačije. I morala sam da vas podsetim na ovo.

Ako medju vama ima onih žena kojima muževi govore debela kravo, brži ti je jezik od pameti, glupa si kao noć, od tebe čovek ništa pametno ne može da očekuje, gde te nađoh, drži jezik za zubima, pazi šta radiš, nemoj da me brukaš, ista si tvoja majka, nisi znala ni decu da vaspitaš, ti si jedno obično… reč dodajte same, nemam toliko mašte, i ako vas muž ponekad, ne daj Bože udari, nemoljte primati to cveće. Nemojte jer to nije cveće iskupljenja i izvinjenja i ne obećava da neće nikada više. Takvi muškarci pojma nemaju što vam ga poklanjaju. I kao što rekoh ovakva proslava 8. marta nikakve veze nema sa razlogom zbog koga je ustanovljen ovaj praznik.

Ako vas neko ne poštuje, ne kao ženu, nego kao čoveka, ako nemate neka prava to se neće desiti ni ovog jedog dana u godini.

Nemojte, bar, same sebe da ponižavate i, ako niko drugi neće, a vi poštujte same sebe.

Prosto mi je žao cveća.