Pisah jednom kako me niko nikada ništa nije pitao, ono ulica, anketa, pa ti postave neko pitanje, da l’ je Kosovo srce Srbije, ko je najseksepilniji političar,  da l’ mi teško pada kriza, šta mislim o spasiteljima Srbije, da l’ ću da se vakcinišem da Miškoviću bude lakše a Kon ostane vodeći epidemiolog  i slično. Ulicom idem prilično nadrndana valjda se vidi da bih odma’ otela mirkofon i ne bi ga vratila dok ne kažem šta imam da kažem. I onda bi me uhapsili.

Na osnovu onih koje zaustavljau znam kakva sam u proseku, koje serije gledam, kakav sam potrošač, koliko jedem, pijem, prosipam znoja po metru kvadratnom, od kojih bolesti bolujem, znam da imam 1,6 bolesti samo ne znam šta mi je ovo 0,6, sa kim bih od političara provela noć ni za kakve pare, nema ko u filmu milion dolara, nego bih to iz čiste i iskrene ljubavi  i sve tako. Kad vidim kakva sam u proseku ’ladno bi sebe ubila, ionako živim ni za šta i kod boga na veresiju. Sve u svemu tako prosečnoj mi je dobro pošto prosek znači – nit’ tamo nit’ ovamo.

Živim u srbiji k’o Mima Šiš – Sve što sam  imala to sam željela, sve što sam željela  to sam imala. Mogu da stavim prst u uvo i zapevam.

Tako prosečna trebalo bi da sanjam da budem slavna. A ne sanjam, jebi ga. Ovde biti slavan znači da se ne zna šta radiš al’ da svi znaju koju boju gaća nosiš i kako ti se zove kuče. Il’ da si kriminalac. Oni koji stvarno zadužuju ovo društvo nisu slavni i ne vide se, ne voli društvo nikome da ostane dužno.

Te slavne zovu u sve moguće emisije gde oni autoritativno pričaju o globalnom zagrevanju, abortusima, stanju kulture, problemima seksualnosti, narkomanije, vere, čega hoćeš. I savetuju – kako se živi, kako treba da se živi, šta su prave vrednosti, da nije sve u parama ima nečeg i u ljubavi, gledaš ih i  čudom se čudiš kad postadoše toliko pametni i apsolviraše sve životne i srpske probleme. Svi srećni da srećniji ne mogu biti pa nas male i obične uče kako isto tako da budemo zadovoljni i srećni.

I tako ja prosečno histerična, što sam postala življenjem u ovoj zemlji i valjda onda kad sam rešila da više volim ovu zemlju i sve u njoj nego sebe pa se vratila iz belog i praznog sveta (sve imaju al’ nemaju, bre, dušu!), povremeno poželim da sam slavna. Zbog gaća, neke veće afere, što sam svima objavila kako sam imala seks na plaži, da mi se udvarao neki šeik i mom mužu za mene nudio hiljadu kamila, da su me oteli vanzemaljci, da sam se ljubila sa ženama i da sanjam seks sa Madonom, meni svejedno. Samo da budem slavna, pojavim se u nekoj emisiji i serem do prekosutra i koliko mi duša ište.

Poželela i sinoć slušajući Bebicu, pardon Bebi Dol, urbanu legendu grada Čikaga, pardon Beograda. Sad, ja možda ne bi smela ni reč o Bebici da kažem, ona je ipak legenda, može joj se da sere, to je privilegija poznatih a naročito poznatih Beogradjana, gde ja Beogradjanka pripravnica, priučena, još sam na pripravničkoj plati, smem da se bunim.

Gostovala Bebica u nekoj emisiji, na nekoj televiziji, vrteći programe uhvatih izjavu, onu izjavu – pre odjave poručite nešto prosečnim Srbima koji sad sede i čekaju spas što je moje mirno nedeljno veče pretvorilo u – jebem ti i televiziju i zemlju i Bebi dol i sve na svetu, sutra ću da emigriram.

Elem, Bebica 24 sata bila van Beograda i u tom mestu, 50 kilometara van – od Beograda, joj se mladi iz te vukojebine na samo 50 kilometara od epicentra zbivanja požalili kako nemaju ništa pa ni bioskop. Bebica se prenerazila, ne što oni nemaju bioskop nego što su nesnalažljivi pa ih lepo posavetovala da oni to sami, tolike kuće imaju, kako im ne pade na pamet da sami u jednoj od njih naprave bioskop. Kako se toga ne setiše, kao da je to nešto! I objasni da ne mogu sve da čekaju i očekuju od države, nema bato, prošlo to vreme. Ne može država sve, samo što ne reče – vama još nije jasno da je država nekome majka a nekome maćeha.

Mile sam joj se majke najebala iako me nije čula.

Nije bilo kontakt telefona, ono – pitajte našu gošću, i nemam običaj da zovem televizije al’ sam crkla što nisam mogla da pozovem i pitam –

Je li, seko, ko je tebi napravio bioskope, pozorišta, galerije, sve ono što imaš u Beogradu, država ili ti sa drugaricama, ili ti sama od one pesme ’’Brazil’’ koju si odmjaukala? O čemu, bre ti govoriš? I dokle će biti da Beogradjanima pripada sve a provinicjalcima ništa? I dokle ćete, bre, da serete, kako vas nije sramota? I jel Ministarstvu kulture u opisu radnog mesta samo Beograd ili cela zemlja? I znaš li ti koliko iz republičkog budžeta ide tvom rodnom gradu a koliko ostatku Srbije pa to što dobiju treba da raspodele na sve pa za kulturu obično ne ostane ništa a onda vi iz Beograda snimite spotić – Nije teško biti fin a ni kuluturan. To je provinciji dosta – da znaju da nije lepo koru od banane baciti nasred ulice.

Pre tri godine sam se doselila iz Kragujevca. Kragujevac ima teatar ’’Joakim Vujić’’ prvo pozorište u Srbiji. Prično dugo smo dok se taj teatar renovirao predstave gledali sedeći na plastičnim stolicama i saplićuči se o kablove, trajalo je. Pre pet godina, mislim, pozorište je dobilo Malu scenu. Stvarno malu. Bukvalno. Sopstvenim snagama, salu za probe pretvorili u Malu scenu.

Kad gostuje neka predstava što je za Kragujevac dogadjaj pa onda sa brda sidju i oni koji inače ne idu u pozorište predstave se odigravaju u Gradskoj dvorani ’’Šumadija’’. To je zamišljeno kao bioskop a inače je multipraktik, tu se održavaju pozorišne predstave, koncerti svih mogućih vrsta, tu gostuju i opere. Jednom u ne znam koliko godina.

Koncertnu dvoranu grad nema, koncerti ozbiljne muzike se održavaju u sali Prve kragujevačke gimnazije, prve gomnazije u Srbiji, u koju može da stane brat bratu oko sto ljudi i to jedna trećina da stoji.

Grad nema zatvoren bazen, on se gradi isto kao metro u Beogradu, taj bazen, naravno zavisi od gradskog budžeta a zna se od koga zavisi taj budžet. Nema baletsku školu.

U zlatna vremena ’’Zastave’’ mesečno su se izdvajala sredstva za gradnju ili kupovinu četiri stana – jedan za Zastavine radnike, jedan za ’’grad’’, jedan za Beli grad a jedan za republiku. Sve to što je Kragujevac dao treba da mu se vrati. I bilo kom drugom gradu. Red je.

Glupo? Znam a i kriza je. Ali onda mi ne pominjite šta tamo neko može sam i šta država ne može. Država nikad nije ni mogla i da nije toliko pila krv ostatku zemlje možda bismo nešto i imali.

I šta dobija provincija. Kad ne pada kiša – Žikinu šarenicu – dosta bato – prostremo neki ćilim na sred trga i uživamo.  I još to moraju da plate.

To država može da ponudi.

Dosta, bre!