Sećate li se svog prvog pasoša?

Da vas podsetim, to je ona crvena knjižica na kojoj piše SFRJ, formata džepne knjige, koja nije mogla da stane ni u jedan prosečan novčanik. Moj prvi pasoš je bio uzrok mojih prvih trauma. Sto puta sam se pokajala što sam ga uopšte uzimala. Kako su mi ga dali tako su me upozorili da ga čuvam k’o oči u glavi. Ma više nego oči u glavi! Ako ti neko traži pasoš daj glavu jer ako daš pasoš nećeš moći da objasniš gde ti je bila glava kad si to sebi dozvolio.

Pre nego što bi nas pustili da predjemo granicu upozoravali bi nas da ceo svet čeka samo našeg pasoša da se dokopa. Zato smo ga čuvali ispod posteljine i gaća d’ izvinete, da je onda postojao Leteći start niko od nas ga garantovano ne bi pronašao i  stigao na onaj let. Za to je trebalo bar nekoliko sati i konsultovanje sa čitavom familijom. Tražeći ga sumnjali smo na sve i svakoga ko nam je u poslednjih par meseci ušao u kuću. Sve u svemu umeli smo dobro da ga sakrijemo čak i od sebe samih.

Na kakvim se sve mestima čuvao pasoš kad se krene na put, svakom današnjem putniku bilo bi nezamislivo.

Na graničnim prelazima jugoslovenski autobusi su bili uzrok povelikih redova, dok svi mi pronadjemo svoje pasoše, ostali su već mogli da stignu tamo gde su naumili.

Sećam se, toliko sam pažljivo čuvala svoj pasoš da sam bila spremna da se bijem sa carinikom koji je u njega udario prvi pečat. A tamo… preko granice, čim bi neko oduševljeno uzviknuo – Jugozlavia!, nas su nekad baš voleli, mi smo opipavali ono mesto na kojem čuvamo pasoš… ko zna šta može da se desi. Uopšte, tadašnji SFR Jugosloveni su bili jedini koji svoj pasoš ni za živu glavu nisu ostavljali na recepciji hotela.

Kasnije su se pojavile one sportske torbice na kojima je pisalo «Adidas» i koje su se nosile oko vrata. Svaka turistička grupa Jugoslovena je u inostranstvu ličila na fudbalsku reprezentaciju ili na grupu nepraćenih maloletnika. Nepraćeni maloletnici su deca koje prekookeanski roditelji šalju babama i dedama da upoznaju domovinu i koje stjuardese uvode i izvode iz aviona i sve dok ih neko ne preuzme ne smeju da skidaju onu tablu -Nepraćeni maloletnik.

Ponekad se pitam što smo i putovali u inostranstvo kad smo tamo propustili mnogo toga vodeći računa da ne izgubimo pasoš. Onaj jadnik koji bi ga izgubio nije više nikad mogao da skine ljagu sa svog imena. Prvo bi morao da dokumentuje kad ga je zadnji put opipao i proverio da li je još uz njega a onda bi bio izložen višesatnom ispitivanju za koliko ga je para prodao. Dakle, bilo je nemoguće da ste izgubili pasoš kad su vam lepo rekli da ga čuvate.

Kad ukapirasmo da naše pasoše više neće niko oslobodismo se straha.

Posle dobismo neke pasoše za koje nam je bilo svejedno gde su, da l’ med’ gaćama il’ u torbi.

I sad nemam pojma gde mi je onaj plavi, ovaj carski još nemam.

Al’ onaj prvi znam gde je, u po’ noći, u po’ dana, iako više ne važi.

Zašto ga još čuvam ne znam.

Šta ti je trauma…