Zašto si ti tako ironična…

Upita me povremeno moj muž ljubimac.

Zato što su me tako naučili. I zato što je ironija valjda još jedino ono što želim da pustim iz sebe jer sve ostalo što sam puštala, davala, nudila, delila, vraćalo mi se kao bumerang ali upotrebljeno i oštećeno, zamazano, isprljano, oskrnavljeno, da posle nisam mogla da ga sastavim da bar malo liči na onu slagalicu koju sam strpljivo slagala.

Valjda zbog toga što jednom shvatiš da niko ne sluša ono što pričaš, da su sva zaklinjanja lažna a da iskrenost postoji samo u mitovima.

Zbog toga što su me naučili da nije lepo da govorim ljudima  – ti lažeš, nego ti ne govoriš istinu, jesi li siguran da govoriš istinu… Zato što osećam ogroman stid kad god pomislim da treba da izgovorim nekome – ti lažeš! Zato što se stidim da izgovorim to nepristojno a istovremeno gledam kako neko obavija oko mene svoje laži i što se u tom trenutku osećam kao da me je neko ugurao u pretesno odelo.

Od svega toga imam nekoliko bora čudilica na čelu. I u glavi nešto izmedju pritiska i bola.

Zato što još uvek ne mogu da poverujem da sve ima svoju cenu a da je istina nema. Da je ima, mogla bih da pitam – koliko košta tvoja istina. Koliko košta to što nećeš da mi daš, što ti nisam ni tražila, da platim pa da mi ne daješ više ono što mi daješ što ti takodje nisam tražila?

Zato što ne mogu da shvatim otkud ljudima ta potreba da dodju, pomere me iz temelja i počnu da slažu neku priču koja mi uopšte nije potrebna, što me i na najmanju pobunu ubedjuju da nisam dobro čula, videla, osetila, shvatila. Kao da ja nemam prava da gledam svojim očima, čujem svojim ušima, osećam svojim stomakom. Zato što neko stalno ruši moje svetove pokušavajući da mi nametne svoje. Šta ja uopšte da radim sa tudjim svetovima kad ja nisam od onih koji imaju želju da ih grade i razgradjuju?

Zato što više ne mogu da se snadjem u toj neprekidnoj igri u kojoj ljudi pričaju jedno a rade drugo, rade jedno a objašnjavaju nešto sasvim treće. Kad bih uspela da saznam šta treba da shvatim, reči ili dela, ono što se obično ne poklapa, možda više ne bih bila ironična.

Ironija je jedini štit koji mi je ostao pre nego što počnem da izgovaram ono za šta su mi rekli da je nepristojno, pre nego što se pretvorim u ventilator kome ne može da se pridje.

Znam da se tako neću odbraniti od njih, tako branim sebe od sebe.

Moje unutra.

Imam nekoliko slika mog unutra –

sklupčana u fotelji i  zagledana u vatru – to se zove toplota

brade naslonjene na kolena i zagledana u pučinu – to se zove  otvorenost

sa čašom vina u kojoj plivaju komadići breskve  - to se zove mir

na otvorenom moru, obavijena ničim – to se zove tišina

vi spavate dok prigušeno svetlo lampe obasjava četiri zida – to se zove spokoj

na vrhu planine, jednom nogom zakoračila u prazno – to se zove tanka linija

iznad jednog parčeta zemlje užasnuta što ispod neko leži sam – to nema ime ali je jedino mesto na svetu gde nisam sigurna da li da budem srećna što sam imala ili tužna što više nemam i gde shvatim da život nema popravni.

To je samo nekoliko slika koje radjaju milion i milione slika koje blesnu i nestanu.

Spolja se ne vide.

Zašto bih to puštala napolje i bezuspešno objašnjavala da ništa na svetu ne može da promeni niti jednu od tih slika i da njihovo mesto treba da zauzme nečije nešto beznačajno za mene.

Za moje puzzle.

Kako to da uvek postoji neko ko misli da treba svoj deo da ugura u moj da bi igra bila kompletna?

Kako ja mogu da budem dovoljno pristojna i drugima da govorim – kako ti želiš, uradi ako tako misliš, uradi ako tako osećaš, pa i ako padneš ustani i produži dalje, normalno je grešiti, za tebe –  u tvom slučaju, u tvom životu, u toj tvojoj velikoj radosti, u tom okeanu tvoje prevelike tuge ti si gospodar, slušaj svoj stomak, slušaj sebe, šta te briga šta ću ja misliti o tome. Misliću kako si hrabar, kako si najhrabrije biće na svetu ako uspeš da se izboriš sa sobom. Slaži svoje puzzle, ja ću se diviti. Najiskrenije, čak i ako mi se ne svidjaju – tvoje su.

Ako baš želiš moje mišljenje daj mi bar jednu tvoju unutrašnju sliku. Biću obazriva.

Dotle, ja ironijom čuvam svoje slike.

Sebe.

Beskrajno zahvalna Zelenoj zato što je jednostavno iskrena i Šaptavoj zato što svojim burama ume da pokrene moje i što su pomogle da napišem ovo što je možda nejasno, možda suvišno, možda glupo, možda govori sve, možda ništa, možda svašta ali meni je lakše.