Znate za onu Šervudsku šumu, to je ono mesto u kome su se poštovali nepisani zakoni, znalo se ko krade i od koga se krade, ko su pozitivni likovi, ko ima višak i kome taj ukradeni višak treba da ide. Mi, doduše, nismo Šervudska šuma, više smo džungla u kojoj žive razni zverovi, ne zna se ko pije al’ se mnogo dobro zna ko plaća, to jest, po sili zakona svi ćemo biti Robin Hud. I onaj ko ’oće i onaj ko neće a naročito mi bogati.

Svi vi koji imate platu od najmanje 50 000 dinara a niste znali u koju kategoriju spadate danas valjda znate. Bogati ste ljudi! Objavili su prošle godine kad nisu znali kako da nam natovare još jedan porez na grbaču da bi napunili budžetsku kasu koju su oni ispraznili.

U to vreme je Rasim Ljajić  izjavio da ‘’ovo jeste vreme za socijalnu pravdu, a kada ćemo je pokazati ako ne sada. Ovo jeste vreme za ispunjavanje pune solidarnosti i to zaista nije fraza”.

Živela ti izjava!

I sve me ovo ne bi nerviralo da neko tamo, ko na moj račun putuje u prijateljske posete, na moj račun jede u skupštinskom restoranu, na moj račun se vozika službenim autom i na posao i u lov i kod tašte na slavu, polaganje ispita a da niko ne zna, nije odredio da su svi koji imaju platu od najmanje 50 000 bogati ljudi. U ovoj zemlji, sa ovakvim cenama i troškovima života! U ovoj zemlji u kojoj od takve plate u prvoj polovini godine, ako štedite na svemu,  može da vam ostane za kupovnu cipela u septembru mesecu kad im je prošla moda i kad su na sniženju,  a u drugoj, kako stvari stoje, neće ostati ni za četkicu za zube. U ovoj zemlji u kojoj je 50 000 dinara dovoljno za preživljavanje i to pomoću trikova.

Dakle, u ovoj zemlji ste bogati ako imate svakog dana da kupite hleb, sve preko hleba je luksuz. Sve što je u Evropi normalno, u Srbiji je luksuz. Inače ta Evropa služi da nam stalno nabijaju na nos da smo najjeftiniji u regionu i Evropi al’ samo ako se malo primaknemo normalnom životu sa evropskim standardima proglasiće to za luksuz i tresnuće nas po nosu. Da se ne zanosimo više nego što smemo.  I da znamo gde nam je mesto. I sa kakvom vlašću. Sve što je Srbin sem hleba, soli i luka uspeo da dovuče na svoju trpezu, tokom vekova je čist luksuz. Ako mi ne verujete proverite kolika je cena mesa. E dok nas ne vrate na suv ‘leba neće nas ostaviti na miru.

Kad je otvorena prva prodavnica  za siromašne digla se velika prašinu, govorkalo se da će siromašni biti uvredjeni što imaju priliku da kupuju po nižim cenama, pošto smo mi zemlja u kojoj je sramota biti siromašan a biti lopov nije.  U zapadnim zemljama odavno imaju praksu da subotom snižavaju cenu proizvoda, u pojedinim radnjama sve tog dana košta po 1 euro pa niko nije crko što je platio jeftinije. I ja bih prva otišla da kupujem u ovoj SOS radnji samo što ne mogu. Ja sam bogata. Jes’ da ne mogu  sa tim bogatstvom da plaćam hipotekarni kredit za stan ni da kupim auto ali to je već luksuz.

Ako niste znali, država planira da otvori veći broj narodnih kuhinja. Zatvaraju preduzeća, prodaju fabrike a otvaraju narodne kuhinje. To vam je pametno vodjenje ekonomske  politike, pa kad nas sve budu doterali do kazana, to jest narodne kuhinje, da čekamo u redu sa šerpicama, valjda će da se smire i pošalju nekog ekonomistu u Evropu da ponovo primi nagradu za ekonomistu godine. Budibogsnama!

Povodom svakodnevnog dizanja svesti, ovde neko malo malo pa narodu pokušava da digne svest do krajnej i nemerljive ali upotrebljive gluposti, prošle godine su  povodom Evropskog dana štednje energije i projekta ‘’Pametno koristim energiju’’ svi mediji su pozivali da se priključimo i bar na kratko isključimo sijalice i druge električne uredjaje i sedimo u mraku. Cilj akcije je da se kod naroda ‘’podigne svest’’ o trošenju električne energije pa se nadam da je ovaj apel imao uspeha i da su ljudi isključivali svetlo i sedeli pametno i svesno  u mraku. Onda su objavili da prosečan stanovnik Srbije troši 40% struje više od prosečnog stanovnika Evropske unije. Da l’ je neka statistika utvrdila da je prosečan Srbin veća budala od prosečnog Evropljanina nisu objavili.

Mi smo  naopak narod,  potrošimo više nego što je predvidjeno pa  manje ostaje za izvoz i prodaju. I tako svake zime.

Pa dragi moji Robin Hudovci, ako još niste shvatili sve što u ovoj zemlji nećete milom hoćete silom. I te kako. Sve pevajući i pitajući je l’ treba još nešto a što vama ne pada na pamet. Da ne bude da ste živeli u ovoj zemlji a da niste oprobali baš svaku glupost i svaki bezobrazluk koji je pao na pamet nekome od onih koje ste izabrali. Svojom voljom, slobodno i demokratski. Ko vam je obećavao da će da dubi na trepavicama dok vam ne poboljša standard a sad vas ubedjuje da ste bogati, to jest da vam je standard prilično visok samo ste bili glupi da to shvatite.

Ja još ne mogu da ukapiram kako ovoj vlasti nije palo na pamet da budžet pune oporezivanjem gluposti. Pa to bi bilo puno, počelo bi da kipi.  Za tri države bi imalo. Najmanje. Sto puta pitah, niko da mi odgovori.

Godina je tek počela.

Srbi i dalje čeakju bolji život umesto da mu krenu u susret.

Odradiće to neko za nas.

Granice su otvorene, jes da malo pitaju ali možete da odete.

To je poenta življenja u Srbiji – možete a ne možete.