Pre tri godine me poslali na seminar o rodno senzitivnom jeziku. Taj seminar je bio još jedno ’’dešavanje’’ na kom su mi otvarali oči i obaveštavali me kako sam diskriminisana i u životu i u jeziku zbog čega treba svoj život da posvetim ljutoj borbi da budem ravnopravna sa muškarcima ako ne i da se izdignem iznad njih. Pa onda eventualno da diskriminišem ja njih.

Za polnu ravnopravnost se izborismo još nam je ostala samo jezička pa da zapevamo.

Odmah da vas obavestim da sam posle tog seminara, nevezano za to, napisala čitav rad o ženama u medijima što je iziskivalo da pročitam tone i tone literature a sve to je pomoglo da mi se priča o diskriminaciji žena u medijima na odredjen način smuči. Uopšte me nervira to ubedjivanje da sam diskriminisana al’ nesvesna svog ponižavajućeg i beznačajnog položaja iako se ne osećam tako.

Elem, seminar držale dve trenerice. Tako su se predstavile. Taman kao da neki muškarac drži predavanje o cepanju atoma i predstavi se prisutnima kao trener. Da je srpski jezik rodno senzitivno uredjen ovde dve bi valjda bile predavačice, pošto nije trenerice su iako nismo ništa vežbale. Mislim čak je i instruktor joge – instruktor a ne trener.

Obe obučene da ne možeš da provališ kog su pola, da ne rekoše da su trenerice ja bih sve vreme pogadjala jesu li žene ili muškarci ali to je valjda bilo u duhu seminara – nisu ni one, ni oni nego su obe ono.

To je bilo prvo iznenadjenje. Drugo je stiglo u vidu objašnjenja da smo mi žene izmanipulisane u medijima, podeliše nam novine, što domaće, što strane i upozoriše nas da obratimo pažnju kako su na prvim stranama svih novina muškarci sa tašnom i mašnom, a na poslednjim dekoltirane žene u raznoraznim pozama nezavisno do toga da li su političarke, pisci, pevačice. Kako moja mala pamet shvata, krivi su mediji što su objavili sliku gospodje koja ozbiljno priča ali se neozbiljno oblači što dovodi do toga da je, jelte, neozbiljno i shvatamo, po onoj – odelo čini čoveka, to jest, ženu.

Odmah sam stavila primedbu, pošto sam ja odavno shvatila da me čovekom čini ono što govorim a ženom ono što sam obukla, na sve razgovore, pregovore i ostala dešavanja idem zakopčana do grla da bih akcenat stavila na reči a ne na dekolte. Valjda to mogu i ostale žene, ako neće, ne može biti kriv muškarac koji obraća pažnju na ono što mu upada u oči, ponajmanje fotograf koji usnimi dvadeset santimetara suknje pa onda mediji koji se drznu da to objave.

Tema čitavog seminara je bila muška dominacija u medijima, politici i bogom danih muških zanimanja, za šta su žene nesposobne i zbog čega su muškarci sve više mizoginični što ja uopšte ne primećujem pa opet uložih primedbu. Objasniše mi da sam modelovana tako da ne vidim kad muškarci žele da me potisnu i obezvrede kao ljudsko biće. Možda sam naopako modelovana, ali ja nikada nisam imala ni jedan jedini problem u komunikaciji sa muškarcima dok sam sa ženama, koje su pokušavale da me nauče – iskoristi bre, što si žensko – imala milion.

Na kraju se nekako dohvatismo i teme seminara – diskriminacije žena u jeziku i totalne rodne neravnopravnosti.

Muškarci su, bezobrazno, svim titulama i većini zanimanja dali muško ime koje nema svoj parnjak u ženskom rodu. Nažalost, posledica viševekovne tradicije koja je ženu držala uz šporet uzima svoj danak.

Pobuna! Rat muškarcima!

Mi hoćemo i možemo da budemo ravnopravne u jeziku!

U mozgu mi se već ozbiljno kuvalo s tendencijom da proključam jer me silovanja bilo kakve vrste izbezumljuju.

Elem, sve reči moraju da dobiju ženski rod. Teko onda će muškarci priznati da nas priznaju kao ravnopravne. Je l’ ima neko nešto da pita? Imam ja. Što, bre? Zato što je glupo i zatucano da stojim ispred ordinacije, da mi sestra kaže da udjem kod ginekologa, ja udjem kad tamo nije muškarac nego žena a ja psihički nepripremljena. Ma, ’leba ti! Uvodnjenjem rodno senzitivnog jezika ulaziću kod ginekološkinja, dermatovenerološkinja, psihološkinja, urološkinja i neuropsihijatrica. Kao da ulazim kod čudovišta a ne kod stručnih osoba. Sudiće mi sutkinje, taksiraće me vozačice, taksistkinje (valjda), i sve tako jezik da polomiš sa željom da ogluviš i ne slušaš ove veštačke rodno senzitivne reči.

Žene moraju da se ’’utope’’ u muškarce i da postanu vidljive. Vidljivost je inače gorući problem! A to ćemo uraditi pažljivim ’’planiranjem i rukovodjenjem’’ jezikom! Pa će jednog dana možda biti gotov taj rodno senzibilan rečnik (ako nije, ne pratim više situaciju) koji će me postaviti gde mi je mesto.

Je l’ ima neko pitanje? Imam ja.

Šta će biti sa svim onim rečima koje postoje samo u ženskom rodu, hoće li i muškarci biti rodno ravnopravni u jeziku? Eeee, Mahlat, glupa li si, pa to ne postoji! Jel? Kurva, radodajka, raspuštenica, prostitutka…

Dobih objašnjenje da postoji reč kurvar pa ja njima objasnih da je kurvar dasa, mangup, muško sto posto, i da nema ni približno tumačenje kao reč kurva.

Ako nekog muškarca nazovu radodajko što zvuči blesavo isto kao otorinolaringološkinja, misliće da je galantan a ne da deli celom selu svoj polni organ kao radodajka.

Raspuštenica bi bio raspuštenko a reč raspuštenica je inače reč koja je neprevodiva na druge jezike jednom rečju. Moraš da se polomiš da objasniš kakva je to razularena životinja koja se najzad oslobodila bračnih okova na radost opet celog sela a na mržnu svim ostalim ženama koje su garant’, nema sile da nije, izmislile ovu odvratnu reč. Govorim odlično jedan strani jezik i sva sam se uplela u moral, predrasude i balkansku kuturu i čoveku kome sam objašnjavala nije bilo jasno.

Hoćete ravnopravnost, dajte ravnopravnost. Zahvališe mi se i rekoše mi da sam izminirala seminar i da više nikad neće da me zovu. Ne bi vam ni došla. Neće da mi da muž! Dominiraće mojim životom a smislićemo nas dvoje već reč pa ćemo vam proslediti predlog da je uturite u rečnik!

Sledeća tri meseca sam pod prinudom (nema tu laganog prilagodjavanja, ravnopravnost je u pitanju) pisala rodno senzitivnim jezikom da ne bi nikoga uvredila, izmišljala reči, krstila se samoj sebi i na kraju rekla – ja ili pišem, kao i do sad, ‘’muškim’’ jezikom il’ odustajem. I da urednica, moja silovateljica, jelte, piše kako ‘oće, ja ne umem!

Na kraju, meni je svejedno da li se osoba koja me na nešto primorava zove silovatelj ili silovateljica a ja sam sasvim zadovoljna kako me muškarci rabe kroz rečeničke konstrukcije. Kako rekoh, žene su te koje onu drugu a onda i same sebe diskriminišu, statusno, životno, jezički, kako god hoćete. Ne potiskuju nas muškarci nego smo ih, svojim ponašanjem naterali da nas potiskuju sve zbog one – iskoristi, bre, što si žensko! Ne može i jare i pare.

Žene će morati da se odluče.

Napominjem da ovaj tekst nema nikakve veze sa stvarnom diskriminacijom žena u svetu o čemu sam već pisala, ima iskljčivo veze sa trenutnim sprskim trendom – tranzitirajte ka Evropi uz pomoć raznoraznih NVO koje će vas ubediti da vam se dešava i ono što vam se ne dešava.

U prilog rodno senzitivno prilagodjavanju, natpis iznad kase u jednom mini marketu: Robu kupljenu u drugim prodavnicama pokažite kasirici.