Noćas legla i bludela u mrak. Nisam trebala ni da ležem, stara stvar je da se moj san još izvesno vreme druži sa onim sa kim ja više neću.

Pokušala nešto da gledam, svuda krv, znoj ,suze, ajd’ reko’ da se prebacim na National Geographic i da zaspim gledajući kako u životinjskom svetu sve ima svoj red i poredak, zna se ko koga jede, ko se koga plaši, i tako stolećima i stolećima. Preživljavaju i ništa im ne fali dok čovek ne reši da počne da ih spasava od izumiranja i one naglo počnu da nestaju.

Svačega sam se nagledala u tim besanim noćima i svašta mi palo na pamet. Gledajući kako je pingvinska zajednica uredjena onako kako mi nećemo biti nikada, danima sam bila pod utiskom, kako je moguće da pingvini mogu a da mi, jedina svesna bića na svetu, ne možemo. To me navelo na debelo razmišljanje da neke stvari treba prepustiti instinktima jer kad počesmo svesno da ih uredjujemo postadosmo totalni divljaci.

Gledajući lignje kako svetle tokom parenja živa sam se pojela što i nama priroda ne dade tu mogućnost da svetlimo, i tokom ’’parenja’’ a i malo posle toga, pa da znamo što su raznorazni nadrndani. Čim primetimo da se istresaju na druge i da dugo nisu zasvetleli treba da ih pošaljemo na ’’oporavak’’, da to, bre, bude radna obaveza. Kad bi tako bilo uopšte više ne bismo imali došaptavanja po kancelarijama – Ovaj, izgleda, odavno nije ništa…, ili – Ovu, izgleda, odavno niko nije… Llignje su, valjda, pre ljudi stale u red kod Boga pa dobile svetlo. Prvi čovek je za to vreme grickao jabuku i sve što je uspeo da vidi je da je go. I do danas ostao na tom nivou.

Noćas, na programu – orke i delfini u zanosnoj bazenskoj igri sa ljudima. Da se njima igralo sa ljudima čisto sumnjam, al’ šta će, jadni, moraju kad su ih nabili u bazen. To da životinju strpaš u bazen gde mora da glumi glupog avgusta je ljudska izmišljotina ali oni lepo objasniše da životinje, koje god vrste, prosto uživaju da se igraju sa ljudima. Sve sede i čekaju kad će da se pojave ljudi i iščupaju ih iz prirodnog staništa da bi nama objasnili kako ih je priroda greškom strpala tamo gde jesu i kako ćemo ih mi učiniti mnogo srećnijima. Isto onako kao što smo i sebe.

I tako, gledam ja kako se orka igra sa nekim dok gomila naroda okolo uzdiše što ne može da se priključi igri, sve dok orka ne poče da tumba onog po bazenu, da ga baca, naskače na njega, i taman kad sam mislila da će da ga pojede objasniše da orka ima ’’teranje’’, da je seksualno uzbudjen! I da sve to nije obračun nego ljubavna igra. Šta zna orka od nekol’ko tona, da to ne može sa čovekom od osamdesetak kila. Oprostiše orki i zvukoše onog iz bazena seksualno neiskorišćenog al’ malo sludjenog.

Ista priča sa delfinima. Strpali delfine u bazen da zabavljaju babe i malu decu i desi se što se desi. Mislim udvaranje delfina zaludnoj gospodji koja je sve u životu probala sem da se igra sa delfinima.

E, ako niste znali, delfini ’’vrlo često osećaju seksualnu naklonost prema ljudima’’. Da l’ to osećaju i u morskim dubinama gde čoveka nisu videli ne znam al’ u bazenu osećaju. Objasniše kako to uopšte nije primereno. Jelte! Pa objasnite to delfinu kad ga uhvatite – da ćete ga strpati doživotno u bazen odakle mora da se smeška ljudima i igra se sa loptom, da zaboravi na parenje. Što mu je to nagonska potreba, nema veze. Bolje da se bavi humanitarnim radom, da zabavlja svoje mučitelje.

Snimaše onog mučenog delfina, snimaše, usnimiše mu neke ogrebotine i rekonsturisaše zločin. Delfin je najverovatnije bio žrtva pohotne delfinke pa je seksualno frustriran. S tom frustracijom su ga, ne vodeći računa o njegovom psihičkom zdravlju, ubacili u bazen gde je on pokušao da se ’’osveti’’, mučenik, pa spopao jednu babu. Sve, bre, isto kao kod nas ljudi, kad prave psihološki profil serijskog ubice koji pre ubistva siluje svoje žrtve. Oprostiše i delfinu. Ja zblanuta.

Uhvate delfina, iščupaju ga iz prirodnog staništa, muče ga gladju sve dok ga ne nauče da može da jede samo ako prethodno pokaže svoje baletsko umeće, jednu prosečnu piruetu, posle čega dobije ribicu, i na kraju mu oproste što ima prirodne nagone. Prethodno ga registruju kao seksualnog napasnika.

Mi, ljudi, nevini. Kao uvek. Čim negde zabrljamo pravimo psihološke profile svojih žrtava.

Samo čekam kad će neko da napravi psihološki profil Boga i da kaže – on, bre, uopšte nije bio uračunljiv.

Mislim, sve je zabrljao kad je stvorio čoveka. Time bi neko ozbiljno mogao da se pozabavi. Da najzad saznamo koja je vrsta ’’teranja’’ kad čovek zlostavlja životinje.