Užičani več poduže traže da se u centar Užica ponovo postavi bista najvećeg sina naroda i narodnosti koje je izrodila ondašnja Jugoslavija, druga Tita bez kolone, a koji je uklonjen pre osamnaest godina sa dolaskom novog vremena koje je nalagalo da ne mogu postojati dva najveća sina i da se istorija zaboravi. To kod nas moderno, kad god se peko noći rodi nov sin onaj stari mora da se sahrani iako je već mrtav a istorija da promeni tok unazad što ne može al’ ovde ima da može.

Devedesetih godina su toliko rušeni i sklanjani spomenici što sam ja smatrala sramotom ovog naroda. Ako su spomenici simboli odredjenog vremena red je i da stoje da nas na ta vremena, kakva god da su bila, podsećaju. Ako su pečati istorije e to, boga mi, ne može da se promeni. Istorija je pečatirana i gotovo. Možete da je krijete ona se i dalje vidi.

U centru Kragujevca postoji spomenik štafeti postavljen u znak sećanja da je Kragujevčanima palo na pamet da optrčavaju zemlju i tako pokažu ljubav prema Titu. Posle je to postala tradicija. Pa je nekome palo na pamet da se ona devedesetih ukloni kao kragujevačka sramota. Stoji i danas al’ me stalno žulja ta ideja o uklanjanju. Park heroja iliti popularnije Veliki park, takodje u Kragujevcu je devedesetih godina obezglavljen, obnoć su poklonici vaskrslih četnika rešili da tu ne treba da stoje spomenici partizanskim herojima. Glupost da je nema.

Kad god čujem da je negde uklonjen neki spomenik prenerazim se. Šta se time postiće nije mi jasno a savršeno mi je jasno da time nismo ni pametniji, ni drugačiji, ni bolji. Da smo samo narod koji se svoje istorije stidi. Kako rekoh ona je nepromenljiva a ako se već stidimo ti spomenici treba da stoje kao opomena da ne zaboravimo. Jok, bre, mi mnogo volimo da zaboravljamo i pravimo se pametniji nego što jesmo.

Skoro se ubismo smejući se spomeniku Bilu Klintonu. Pa šta, taj narod misli da mu treba dići spomenik i neka ga dižu. Umesto da se smejemo njima treba da se smejemo sebi, nama šta padne na pamet neće nikom drugom.

A, brate, mi smo ipak narod koji voli da postavlja spomen ploče, diže spomenike, divi se sopstvenoj gluposti, otkud nam pravo da se podsmevamo nekomd rugom. Šta god da je u pitanju.

U Žitištu je pre dve godine podignut spomenik Rokiju Balboi. Em glupo, em Roki Balboa uopšte ne postoji al’ digoše ga. I nek’ im stoji, neka se krste ispod njega, nek mu se klanjaju, oni valjda znaju čime ih je Roki zadužio.

Pre dve godine, takodje, žitelji sela Gojna Gora koje se nalazi na obroncima planine Maljen tkrili su spomen ploču tadašnjem ministru Velimiru Iliću, garantovano su ga i osveštali pošto je i to moderno, kojom mu, citiram ’’neizmerno zahvaljuju na razumevanju i dobroti’’ što je asvaltirao put od 8 (i slovima – osam) kilometara koji povezuje Čačak i Divčibare a prolazi kroz to njihovo selo. Vama samo ostaje da se pitate koja je to vukojebina kad ih je osam kilometara puta postavili spomen ploču. Kao da ih je oslobodio. Doduše, možda ih je oslobodio muka a to zaslužuje i više od jedne spomen ploče.

I da se vratim na Kragujevac, prošle godine aktuelnom i neprolaznom gradonačelniku Kragujevca palo je na pamet da na ulasku u grad iz pravca Batočine postavi ogroman krst, zaboravih o koliko se metara radilo al’ bilo je nešto mnogo. Ja zblanuta. On lepo istupi, objavi da je tu njegovu ideju blagoslovio vladika a kad je on blagoslovio to mora da je mogo pametno i da taj krst treba da stoji na ulasku u grad jer je simbol Kragujevca – krst! Ja od zblanute prerasla u glupu.

Šta bi s tom idejom nemam pojma, malo sam dislocirana al’ kad god idem u mili mi grad ja žmurim na ulasku, mož’ biti da nikne preko noći neki krst nebu pod oblake, lepo bih umrla.

I onda, kad uporedim Rokija, osam kilometara i ovaj krst koji još stoji u ideji sa rušenjem spomenika koji stvarno svedoče o prohujalim vremenima na ovim prostorima ne znam šta je gluplje, uklanjanje starih spomenika ili podizanje ovih modernih.

Kod nas još uvek ide sve po sistemu ”čupam pa sadim”. Hoću reći, čupa se drveće, sade se hipermarketi, ruše se stari spomenici da bi se postavili neki novi. Koji ništa ne govore sem koliko smo glupi.

A mi hoćemo da brendiramo zemlju kao zemlju duge i plodonosne istorije, zemlju naroda koji pojma nema od kad je na ovim prostorima što mora biti da je od velikog praska. Dinosaurusi pa mi.

Nemojte da zaboravite da je glas o tadašnjoj Jugoslaviji a sa njom i Srbiji, po svetu proneo Tito. I da je ona zemlja a sa njomi Srbija onda bila nešto, da su svi koji su dolazili posle Tita radili samo na urušavanju imidža Srbije a sve u najboljim namerama.

Da imamo samo jednu istoriju i da nju ne možemo da zamenimo a očigledno nismo sposobni da otkrijemo ko ju je napisao pa da se tako i ponašamo.

Ali, ko god da je pisao mi smo mu verovali i shodno tom verovanju dizali spomenike. To ne treba da se zaboravi, ne može da se zaboravi i treba da ostane.

Zato i prolazimo ovako kako prolazimo, nemamo pojma šta hoćemo i kako želimo da se prikažemo.

Stalno hoćemo da smo novi. I da pratimo trendove. To se sa istorijom ne može. Glupo je ubijati je.

Sad kad je dolazio Medvedev, obnovismo spomenik Crveoarmejcima. Nisu oni uopšte važniji za srpsku istoriju od Tita i partizana a njih bismo da zaboravimo.

To je naša sramota.

Spomenici opominju, pored toga što svedoče.