Već sam pisala o devedesetim godinama ali kakve veze ima, ostaće one neiscrpna tema, bar meni, zbog svega onoga što su nam donele, tj. zbog svega onoga što nam nisu dale a što smo očekivali.

Te godine je većina nas proživela strahujući od skakanja kursa, gubljenja posla i plate, nasilne mobilizacije u sred bela dana bez mogućnosti da ’’dobrovoljno’’ mobilisani jave gde su, od ratova koji su nam bili na pragu a koji nisu postojali, od praznih radnji, redova, kamata, nemanja lekova, zakazivanja pregleda za nikad, benzina na čašu i još mnogo toga.

Prijatelji su nam se rasipali po svetu, sa rodbinom iz bivše zajedničke zemlje nismo mogli da se čujemo, nismo znali ni ko je umro, ni da li se neko rodio. Živeli smo u nadi da će ludilo jednog dana da prodje…

Za to vreme Velika Porodica je uživala berući višnje, i noseći gajbe, Big mama je rukovodila životom u Srbiji, pisala o pčelicama i cveću, o svojoj zlatnoj deci i ispijanju kafe na Stradunu, o vrednostima porodice, punila je svoj džepove dok je naše praznila. Big daddy se slikao sa svojim sinom maskiranim u patriotu dok je tudje sinove slao u nedokazane i unapred izgubljene ratove.

Rodile su se mafije, klanovi, carevi i carice, kraljice, ubice i lopovi, striptizete i moderne prostitutke, VIP osobe iz najnižih slojeva. Mogao je bilo ko bilo koga da premlati na ulici, da mu saspe metak u glavu, da mu otme ono što mu se svidja, deca su postala nesigurna na ulici u školi, svuda.

Neke moralne vrednosti koje treba da karakterišu društvo, neke osnovne vrednosti, su nestale kao da nikada nissu ni postojale.

Slodobodnomisleći ljudi i vizionari su nestajali. Da se nikad ne dokaže kako, čijom su voljom i rukom sklonjeni da ne bi i dalje sprečavali propast Srbije.

I dobili smo ovo što smo dobili.

Srbiju, zemlju koja je nastala kao kolateralna šteta, koju su svi otkačili kao vagon i ostavili je da stoji na nekom koloseku koji se više ne upotrebljava. I na koji niko, ali niko, neće skrenuti da bi je povukao u normalan život. Dok potpuno ne zardja i bude spremna samo za staro gvoždje. A sa starim gvoždjem znate šta jedino može da bude.

Danas se po ko zna koji put pitam kako smo uspeli da zapamtimo mnogo toga a nismo uspeli u jednom delu sebe da sačuvamo te uspomene na devedesete, na to zlo, tek da nam se ne bi više ponavljale.

Kad će prestati priče, priče, priče… Bajke za malu decu u koje odrasli ne mogu da veruju. Kad će prestati komplikovani procesi, dugotrajni procesi, teška vremena, reforme, reforme reformi, papiri i šarene laže. Hoće li se već jednom krenuti napred ili ćemo mi biti jedina zemlja koja stoji. Jedina zemlja u kojoj se sedeći putnici smenjuju u kožnim foteljama a mi, narod, i dalje stojimo. Na jednoj nozi. U blatu do kolena.

Trulimo gde god se osvrneš.

Juče su patriote ponovo rušile Beograd. Zato što su nas bombardovali pre deset godina. Ja, kao po običaju glupa, ne shvatam, fali mi malo te patriotske pameti da ukapiram zašto je, jadan, Beograd kriv, zašto su krivi snimatelji, koji je to patriotizam.

Sad vidite zašto se često setilm devedesetih.

Zato što nismo uspeli da izadjemo iz njih.

Zato što su nas sve pokvarile.

I zato što zbog ovakvih stvari sve više želim da odem. Da lepo živim nekoj drugoj zemlji u kojoj ću da patim za ovom i da mislim kako ovde žive zaista oni koji vole ovu zemlju, koji imaju pameti, da se bavim dobrotvornim akcijama i nosim majice sa likovima nepravedno optuženih na kojima piše ‘’Pizda ko me izda’’.

Neću da živim u ludnici sve dok ne dobijem zvaničnu dijagnozu, crno na belo, da sam luda.

To, na primer, može da mi da predsednica parlamenta, one ludnice u ludnici, kad bude imala vremena.

Kad prestanu da se medjusobno pljuju, psuju, kleveću i kad shvate da mi idemo u cirkus kad smo željni iluzionista, klovnova i drugih atrakcija.

Kad prestanu da daju primer da su patriote samo oni koji ruše, razvaljuju, podmeću, lažu, lupetaju, biju…

Dotle, meni se gadi sve i ova zemlja u kojoj živim.

Možete o tome da mislite šta god hoćete, gadi mi se.

Ne mogu, bre, više!