Dok sam živela u rodnom mi gradu imala sam prodavce za sve i svašta. Od jaja do ćurke. Prevereni. Kvalitet zagarantovan . Čuvaju ti jaja ispod tezge i ćurku održe u životu vezanu, na četeres stepeni sve dok ne dođeš po nju. Mislim, održe je u mrtvom životu da se ne usmrdi, kad bi je kupila živu mogla bi samo da je gledam i hipnotišem. Il ona mene. Na kraju bi je pustila.

Kad sam kod ovih ćurki, gajio ih moj otac pre neku godinu. Ma tovio! I natovio k’o da su prasići. Kad je došlo vreme klanja on odma’ patentirao novu tehniku. Naš’o neki ogroman lavor i smislio – on će ćurki da otfikari glavu a onda će da je turi pod lavor na koji će moja majka da sedne da ćurka ne bi obezglavljena krvarila po dvorištu što bi garant proizvelo vrisku nas posmatrača. Zaklao, turio pod lavor, posadio majku na taj lavor. U jednoj sekundi gledamo mi kako majka poskakuje na tom lavoru ko da je na onom veštačkom biku, ko da je za rodeo spremamo. Odlete s lavora, jedva je navatasmo po dvorištu. Nije ćurku, nego majku. Onda je pred Novu godinu kupio ćurku. Nezaklanu. Uzeo nožagu i zatvorio se sa njom u kupatilu. Mi se umirili, čekamo ko će da izađe, ćurka il on, kad jednog trenutka eto ti ga, sav krvav, crven ko da se peo uzbrdo, bogorada i nožu i uz nož i ko mu podmetnu tup nož, isprepadasmo se da će i nas da prikolje.

Zakla li je?

Ma, jok, uznemirilo mu se srce pa izaš’o da popije šećer i vodu. Nateže on onu prirodnu glukozu, u kupatilu ćurka leprša, mi se utišali, ja počeh da žalim poluzaklanu ćurku, brale, il’ je kolji il’ da je vodimo na lečenje, šta je mučiš, nehumano, bre. I ne jedoh je. Sve mi pred očima bilo kako je klao tupim nožem, bolje da je davio, lakše bi mi bilo.

Nego, doselih se ovde. I krenuh na pijacu, u potragu za – imam ženu, donosi mi.

I još nisam uspela. Sir uvek kupujem kod druge. Ako pokušam da ukapiram kako da kupujem kod jedne to bude – Ja, sam ti snajka, ovde sredom, petkom i subotom. Izađem i preslišavam se, sreda, petak, subota… Onda odem u sredu a ona poslala staramajku il muža i ja odem kod drugog. Kad je na’vatam sledeći put i iskritikujem što nije došla na sastanak ona mi kaže – Pa, snajka, to mi bio muž. Pa, jebiga, otkud ja znam ko je tebi muž. I koja si ti. Što ga, kaže, nisi pitala. Pa jes’, mogla sam da ga pitam – Je li, jesi ti muž od one što sam ja prošli put od nje kupila sir.

Što se jaja tiče, ja sam nekako bila ubedjena da se jaje sastoji od belanceta i žumanceta. I da odokatvino ne mož’ da provališ kakvo je žumance, nikako, jer je fora kod jaja u žumancetu. I onda mi ona kaže – Uzmi snajka, da vidiš kakva su žumanca, žuta, žuta, k’o crvena. Probam da zamislim to žuto k’o crveno i kako bi se ljubimac oduševio da mu poslužim crvene palačinke i počnem da se nerviram. Dobro, bre, šta jedu te kokoške. Kljucaju, kaže. Pogledam, ima na tezgi, brat bratu, negde oko hiljadu jaja. Da bi dobila hiljadu jaja mora da ima bar hiljadu i po kokoški. Ne videh nigde dvorište u kome kljucaju tol’ke kokoške i odmah poželeh da joj tu, na licu mesta, napravim kajganu od svih tih jaja.

Projno brašno. Uzmi, snajka, ovo ti je brašno s potočare. Jes’ da se ne razumem ni u potoke ni u potočare al’ moram da pitam – S koje potočare? I onda sledi zavrtanje, znam li ja šta je potočara i kakvo je to brašno i sve tako nešto al’ da pomene potok na kom je ta potočara neće.

Na svakoj drugoj tezgi krompir i na njemu zadenut karton na kome crvenim markerom piše ”Krompir s Rajca”. Uvek latinicom pošto na Rajcu strogo pišu latinicom aslovo s obavezno ozvijeno, ne znaš da l’ je hteo da nacrta zmiju il’ da napiše slovo. Dobijem predavanje iz geografije s naglaskom na – Kakva si ti, snajka, Srpkinja, ccccc…cccc, samo što me ne pljune al’ da mi objasni što je specijalan taj krompir ne ume. Njegov je i s Rajca je. Pametnom čoveku dosta al’ meni nije.

Paradajz mogu da biram – grčki, turski, makedonski, italijanski, domaći i domaći prirodan. Tu već počenem da osećam da mi je puls neujednačen.

Paprika. Piše iz Dulena. E, Dulene je jedno selo kod Kragujevca. Nije poznato ni po čemu a po paprikama ne može da bude poznato ni u narednih sto godina. Lepo pitam. On lepo odgovori, da sam ja jedna vrlo tupava snajka koja nije čula za plastenike. Pa napiši, jebemmumater, da je iz plastenika a ne iz Dulena. Al’ on se čovek razume u marketing, ja zanovetam.

Na sledećoj mi jedna ponudila italijansku baburu našta je valjda trebalo da mi se digne i odma’ da kupim. To su one babure, ko lonci od kilo, treba ti dva kila mesa i kilo pirinča da napuniš četiri. Kako sam ih smrdljivo pogledala mora da je odmah počela da moli boga da joj se maknem od tezge.

Jagode mogu da biram po veličini i po ceni. Imaš normalne jagode i jagode k’o jabuke zlatni delišes. Trešnje isto tako. Od obične trešnje, s drveta, do trešnje veličine šljive. Te koštaju toliko da ti bude žao da jedeš.

Sve u svemu, mogu da kupim šta ‘oću i da biram zemlju porekla. Samo iz Srbije ne mogu da dobijem ništa. I nakupci ukapirali da to nije fensi. A kupovina mi je vrlo zabavna, mislim kad mi kažu – Navali snajka, ovo je grčko, tursko, tasmanijsko, azerbejdžansko, osećam se onako svetski.

Jedino sam uspela da na istom mestu kupujem maslinke. Zato što mi čovek lepo rek’o da je preprodavac. I što me nije folirao da su domaće ubrane sa stogodišnje masline, nego rek’o – Nemam pojma, šta me briga.

Vrhunac svakog jutra doživim ispred tezge na kojoj se prodaju original Mocart kugle, Milke, Kinder jaja, sve stiglo direkt’ iz fabrika na banjičku pijacu. Sto puta rastopljeno pa stegnuto i malo izdeformisano. Ako priupitam da nije putovalo preko Turske samo što mi oko ne izvade.

I tako sam jutros krenula sa pijace sa grčkim krastavcem, italijasnkim paradajzom, grčkom lubenicom, holandskim lukom, i jajima što imaju žumanca žuta ko crveno. Kupila sam i breskve i višnje al’ ne pitah odakle su da se ne nerviram. I svratim da kupim soju.

Prodavačica, kvarcana, dekoltirana, nafrakana, nokti joj ko da će da konkuriše za Ginisa, pita me – Šta će vam soja? Jebote, da l’ da joj udarim šamar il’ da joj kažem ‘oću da posadim. Al’ pedantno odglumim budalu, kao i svaki put i pitam – A zašto?

Je l’ znate vi da soja izaziva sterilitet kod muškaraca, čitala sam na internetu!

?????

Pogledam se, tu mi sise, tu mi kosa do pola leđa, tu mi suknja, spermatozoide nemam, samo izgledam k’o kreten. I izađem napolje. Udahnem tri puta, nema šansi da se sredim. Al’ odem srećna kući. Mislim, naučih kako da sačuvam ljubimčeve spermatozoide u upotrebljivom stanju.

I krenem da spremam ručak. Krilca na žaru. Ona se zovu na žaru inače su krilca na kućnom roštilju. To je najveći specijalitet za ljubimca i ljubimicu – da glođu koske. A bogami i za dve kuce koje žive ispred zgrade i koje pedantno hranimo.

Ljubimici salata bez luka, ljubimcu s lukom. Njoj kuvan krompir, njemu pomfrit. Meni šta ostane. Njoj klot supa, to jest vodurina bez testenine, opet skidamo 328 grama za more, njemu s rezancima.

Napravila kolač sa višnjama nepoznatog porekla. Jedno dva sata trčala od terase do kuhinje, od rerne do roštilja.

I izgorela prst.

Pitala šta piju gospoda i sela da plačem.

Sutra me čeka isto.

Navali snajka, grčko, tursko, italijansko…

Šta piju gospoda…