To je samo internet

Kažu meni kad god misle da mutim bistru vodu. I to oni koji tačno znaju šta je internet – igračka za malu decu, lek za asocijane, frustirane i ostale koji su sebe precizno dijagnostifikovali pa na internetu lažu i glume, odnosno imaju nešto što je kao život a u stvari nije. Ovo ponovo dovodi do onoga -  Pusti internet, gledaj od čega se živi. Savet da gledam od čega se živi mi uvek izaziva dizanje kose, često ga čujem (pusti politiku, pusti cene, pusti afere, pusti ovo, pusti ono) jer to znači – gledaj ti da ti neko ne zapuši tu slamku koja još proviruje iz mulja u koji si potonuo, nema veze što ne vidiš, ne čuješ, ne možeš da kažeš i da mrdneš – dišeš, šta ćeš više.

Internet je javno dobro

Obavestili me oni kojima se nešto svidi, kopiraju ga i podmetnu kao svoje. Internet jeste javno ’’dobro’’ ali nije javna imovina, moja motika je moja motika. Možeš da gledaš kako okopavam i sadim ali svoju brazdu moraš da obradjuješ sam. Javno dobro je samo u smislu da je proces obrazovanja, do prvog zamaha motikom, besplatan.

Ko je bre taj

Pitaju me kad god kažem da je neko nešto napisao i da bi to trebalo pročitati. Krenem pa stanem. Treba da objasnim da sam nešto pročitala ’’na internetu’’od koga se ne živi, na nekom blogu gde svako može da piše šta hoće i da objasnim u dve reči ko je taj koji je nešto rekao a nije zvezda Velikog brata, Farme,Trenutka istine, Grand parade ili Dnevnika. Da bi bio neko moraš da budeš precizno identifikovan, da se zna šta jedeš, šta sanjaš, koga varaš i ko te vara, imaš li prljave snove, pa teko onda da te uzmu u razmatranje. Ono što si rekao i dalje ostaje nevažno. Važno je raspraviti KO SI TI da o nečemu imaš mišljenje pa povrh toga i hrabrosti da ga javno izneseš.

Majke ti, jesi čula ono

To što obično nisam čula je neka nevidjena glupost oko koje raspravljaju svi, od dece, preko seljaka i radnika do poštene inteligencije pokušavajući da izvagaju da li je glupost ili ne pa im se u tom vaganju otrgne i dobije veličinu životnog pitanja i obično nosi ime neke pevaljke ili političara dok sve drugo postaje nevažno.

Razlika izmedju onoga što se čuje i što se pročita je nemerljiva. Čuo sam – je igra gluvih telefona u kojoj je svako ko je čuo nešto dodao ili oduzeo pa preneo dalje, nema onoga ko nije čuo, ne sme to sebi dozvoliti ispašće otpadnik roda svoga ujedinjenog u gluposti.

Pročitao sam – je intimna delatnost koja podrazumeva tri nebitne stvari  – tekst, čitaoca i proces mišljenja. Dosadno do zla boga.

To je samo blog

Rekli mi kad sam pisala o nedopustivom ponašanju koje podrazumeva kradju, laganje, pljuvanje, sve oblike kažnjivog ili necivilizovanog ponašanja. Isto kao kad neko krene iz kuće i kesu sa smećem ne baci u kontejner nego je spusti pored najbližeg drveta, pljune gde hoće, istrese nos, pokaki se u nekom haustoru.

Ovo je moj blog

Kažu svi oni koji ne vole da se pridržavaju osnovnih pravila civilizovanog ponašanja. Vi sa vašim blogovima odmah da odustanete, otrčite u knjižaru, kupite svesku i olovku, sveska najbolje da bude ona sa katancem, pljujte, psujte, vredjajte, lažite, kradite pa sve to zaključajte i sakrijte ispod kreveta. Tek tad je sve to samo vaše na način na koji želite da bude vaše. Inače nije.

Komentari su nevažni

Da su nevažni ne bi ni postojala ta opcija. Ponekad komentar pobedi tekst koji je komentarisan. Ako je blog proces – akcija izaziva reakciju – tek tad sve dobija smisao i tek tad postaneš svestan da sa one strane sedi čovek koji misli. Nepoklapanje mišljenja nije negativan komentar. Ko si ti  – jeste. Usput – ko  si ti – i nije komentar nego odraz tudje gluposti.

Šta imaš ti od tog blogovanja

Krv kroz vene. Osećaj da nije sve izgubljeno. Fascinanta bića iz virtuelne stvarnosti koja misle! O čemu god.

Ajde, bre, i ne poznaješ te ljude

Aha. Pojma nemam gde žive, šta jedu, jesu li noćas imali seks, koga varaju i ko ih vara, kolika im je plata, ko ih gura i koga guraju, ko su im bili očevi i čija prokletstva nose, sve ono što se inače zna za ljude i što mora da se zna.

Pazi s kim se kačiš tamo, internet je leglo prevaranata

Aha. Paziću. Na inernetu možeš da paziš što se za taj ”pravi” javni život ne može reći. Tu već ne mogu da zaobidjem prevarante. Svi su prevaranti. I oni mi kroje kapu. Na internetu, blogujući, pokušavam sama da je iskrojim, po meri svoje glave.

Pošto je svaki moj post reakcija na nešto, rekoh to već, ovaj se nikako ne odnosi na one koji pomisle da se odnosi na njih.

Odnosi se na sve one koji pomisle da se na njih nikako ne odnosi.

U tome leži suština blogovanja.

Šta je ponekad mnogo važnije nego ko.

Ko uspe da razume šta može se naknadno pozabaviti sa ko.