Tačno je 2:23 u Srbiji, po srednjeevropskom je 1:23.

Nit’ noć, nit’ jutro.

Ima ona bajka – oženiću te ako dodješ ni pešice ni na magarcu, ni gola ni obučena, pa ti vidi. Ona došla obučena al’ bosa, jednom nogom na magarcu a jednom skakućući pored magarca, snašla se, gde ćeš ženi doskočiti kad reši da se udaje.

A ima i ona bajka kad su se životinje skupile da odluče koja je najbolja da pronese svetom reč koja će spasti svet pa sve birale neke brze i ubitačne a svet spasla kornjača – spora ali dostižna. A reč bila komplikovana, ne mogu noćas da je se setim, nešto kao – odesvetupizdumaterinu al’ na indijskom.

A ima i ona bajka u kojoj princezu nešto žulja.

I ona u kojoj se lepotica ubola na vreteno pa se uspavala  a sa njom i celo kraljevstvo, princ može da ih spase al‘ isprobava novog konja pa nema vremena.

A ima i ona bajka koja nije baš bajka nego obično uputstvo za preživljavanje – Putuj Selma i ne naginji se kroz prozor. Ako ti ništa do sad nije otkinulo glavu neka bandera hoće, samo tebe čeka.

Bajki koliko hoćeš a meni se ne spava.

Nešto sam ovih dana prilično na krivog djoku nasadjena, da me čovek pita zašto, pojma nemam.

Ništa mi ne fali i sve mi fali.

PMS nije, taman obredismo taj ritual.

Koji mi je ne mogu da odgonetnem.

A sve standardno.

Trtljam po ovom blogu nit’ znam zbog čega nit’ će to da utiče na globalno zabrevanje i lokalno otopljavanje.

Da me čovek pita šta hoću – nemam pojma, isto kao što ne znam šta mi je.

Ćerka ljubimica nevino spava,

Muž ljubimac, još nevinije.

Ja budna 200 na sat. Pojma nemam da l’ sam nevina.

I smislih da bi mi najpametnije bilo da stupim u štrajk.

Do ispunjenja zahteva.

Kojih, ni to ne znam.

Smisliću u hodu.

Tačno je 2:52. U Srbiji.

Vreme totalno neopredeljeno, nit’ tamo, nit’ vamo.

Nemam pojma na koju vodenicu ide voda.

Al’ žrvanj melje,  jebe mu se.