trazimPosao Strategija razvoja ili školuj dete pak šalji na zapadA i na istoku mu neće biti loše.

Medjunarodna godina mladih počela je na Medjunarodni dan mladih, 12. avgusta i u svetu će trajati godinu dana a kod nas najverovatnije tri, kao i svako čudo. Od koga je dosta je.

U jeku trajanja čuda, odnosno na Dan mladih, pročitala sam da u Srbiji mladi od 15 do 30 godina čine 20% stanovništva. Kad bih bila srpski realna i, oh, bezobrazno skinula ružičaste naočare koje moram da nosim da ne bih bila proglašena domaćim izdajnikom i stranim plaćenikom – ako u mlade ubrojim one koji imaju preko 30 godina, nemaju posao, još uvek žive kod roditelja i samim tim nemaju osnova za osnivanje porodice, ima ih bar 50%. Da ne paničimo.

Prema podacima nacionalne službe za zapošljavanje u Srbiji 41 386 ljudi, što do trideset godina, što preko 30, čeka posao. U Srbiji se sve čeka, vozovi, plata, bolji život pa i posao. Ova dva poslednja naročito. Oni koji na vreme shvate da je čekanje uzaludno i da će se u Srbiji neke stvari promeniti kad Dunav počne da teče uzvodno i vraća se ne Švarcvald a da krive Drine ne mogu da se isprave, da im prestareli eksperti neće ustupiti mesto jer ovde u svetlu budućnost mlade vode starci u penziji bez čije pameti se ne može, odlaze iz ove zemlje.

Procene su da od 2 000. godine oko 4 000 diplomaca godišnje napušta Srbiju. Je li to tragedija? Jeste? Šokantna vest, kako objavljuju mediji nije. Može vas šokirati samo nešto neočekivano, nesvakidašnje i nikad vidjeno.

Od te čuvene 2 000-te godine, kad smo mislili da će Srbija napraviti taj korak ka zdravom razumu i samim tim boljem životu prošlo je deset godina. Punih deset godina smo u 21. veku. Godinama posmatraš jedno te isto a onda se setiš da se šokiraš jer je takav red. Sve zemlje sveta su rekle nešto o mladima pa ajd’ i mi.

Na konkurs za zapošljavanje lekara u Nemačkoj, do juče se prijavilo nešto preko 100 kandidata. Srpska javnost ponovo šokirana. Kome pada na pamet da napusti raj na zemlji sad kad krupnim koracima grabimo ka Europi od čega nema ništa (’’Mi smo išli putem i put beše dug al’ prekasno shvatismo da to beše krug’’). Pa to manje-više, mediji su preplavleni naslovima tipa Srbija školuje lekare za Nemačku.

Pa školujte ih za Srbiju. Mislim, u čemu je problem? Istovremeno sa ovom vešću obaveštavaju nas da Srbiji nedostaju kardiolozi i bogtepita koji još specijalisti.

I tako se pred srpsku javnost postavio problem školovanja, odnosno toga da mi školujemo kadrove koji nam ne trebaju. I da imamo mnogo fakulteta. “Svetski standardi kažu da na milion stanovnika dolazi jedan univerzitet, a samo u Beogradu postoji sedam – dva državna i pet privatnih“.

Stvar vam stoji ovako – majka Srbija darežljiva kakva jeste svakome daje mogućnost da se školuje. Kasnije vodi evidenciju o nepotrebnim kadrovima. Nacionalna služba za zapošljavanje vam je nešto poput Republičkog zavoda za statistiku, bavi se ljudima bez perspektive. Problem leži u tome što ‘’država nema definisanu strategiju razvoja, sa procenom koji kadrovi su potrebni i u kom broju.’’ Kažu stručnjaci. Ja pa mislim da Srbiji treba mnogo stučnjaka svih kadrova i da problem leži u tome što Srbiji nedostaje ono što je ova vlast uspela da zatre kao nepotrebno – privreda i vanprivreda. Dakle – sve. Da Srbija funkiconiše kao uredjena zemlja, da se bilo šta razvija imalo bi mesta za sve kadrove. Dobro, za većinu, nikada svi i nisu imali posao.

Kako stanje trenutno stoji, Srbija mora da definiše strategiju razvoja a naročito to koji su joj kadrovi potrebni. Stvarnost nam govori da bi trebalo da je definiše kao u ‘’Balkanskom špijunu’’ – njima prvo obezbede radno mesto pa ih onda prave. Dakle, trebalo bi da se školuju samo deca tajkuna, stranačkih lidera, i raznoraznih dinastija. Ostali nemaju šansu pa je glupo da se država troši na njih, državni budžet je zlata vredan kad je narod u pitanju.

‘’Srbija je mala i siromašna zemlja da bi školovala kadrove koji će sutra tražiti posao u inostranstvu’’ – pročitah ja.

Očigledno niko od statističara koji brane sistem nije upućen u to da ti kadrovi traže posao i ovde. I da će pre naći iglu u plasu sena.

Dakle, na Medjunarodni dan mladih se u Srbiji postavio problem – mladi i šta sa njima. Em smo ih iškolovali em hoće i posao. To, bre,sve besno.

Najbolje da prestanemo da ih radjamo dok ova zemlja ne odluči šta hoće i napravi strategiju razvoja.

To htedoh da kažem – ja problem vidim u strategiji. Razvoj ne vidim uopšte. Ne možete vi razvijati strategiju razvoja, šta to znači, mora se razvijati strategija koja će dovesti do razvoja.

Mislim, Nemci su nešto razvijali i došli do zaključka da im trebaju lekari. Nemaju svoje pa pozvali naše. Sigurno nisu razvijali strategiju – zaposlimo srpske lekare.

Prema tome, što se mi šokirasmo što se neko dosetio da mi imamo ono što njima fali za izvoz.

A isto izvozimo već deset godina, udarnički.

Znači strategija je zakazala, treba je menjati.

Onaj ko u najproduktivnijim godinama ukapira da je u ovoj zemlji nerešiv problem koji je država sama stvorila treba da ode tamo gde ga neće tretirati kao problem.

Ponudio se svojoj i njoj ne treba. Srećan mu put.

Savet srpskim dušebrižnicima – tražite da vam Nemci nadoknade troškove. Prosto.

(Slika preuzeta sa kljuc.ba)