A lepo mi počeo dan. Mislim, pila sam kafu i ćutala. I molila Boga da me niko ništa ne pita do podne.

Uključila televizor. Tamo, koji god program obrneš neki se svadjaju a to kao treba da me zabavi. Ili o gripu. Ili kako će možda da pada kiša a možda i neće. Izmedju neko penuša da ćemo pred Novu godinu, za Božić, da dobijemo nešto il’ da budemo primljeni negde. Proverih kad ono beše slavimo Božić, pre ili posle Nove godine. I onda je neko zazvonio na vrata.

Ja u spavaćici. Inače sam tako uvek u spavaćici kad neko zvoni na vrata. Tako neprikladno obučenu intervjuisaše me hoću li izaći na ove ponovljene vanredne izbore u našoj  izbornoj jedinici. Rekla – ne pada mi na pamet. Oni rekli da dele poklone. Ja rekla neću ni za poklon. Bez obzira što neću zamoliše me da glasam za neki broj.

Taman sam pošla da se oblačim kad opet zvono. Ja opet u spavaćici kažem da neću. Opet mi ponude poklon i kažu mi da zaokružim neki broj iako neću.

Onda sam već bila izbezumljena, skuvala još jednu kafu i taman ponudila dupetu stolicu kad neko zazvoni na vrata. Ja opet rekla da neću, tek za njih da neću. Oni isto rekli da zaokružim neki brooj iako neću, a da zauzvrat mogu da dobijem besplatan kardio pregled, ultrazvučni ako sam trudna i da svratim na kafu. Zatvorila vrata i počela majku majčinu, izbore, zemlju, sve što mi je palo na pamet.

Zaključila da uopšte ne treba da se oblačim.

Kad sam četvrti put otvorila vrata mora da sam ličila na ubicu jer mi onaj dečko odma’ rek’o: Ne tražimo ništa, delimo. I pitamo me jesam li siguran glas. Nisam, bre! K’o što vi niste sigurni u to što govorite.

Peti put je neko zvonio, iz neke stranke i tražio ljubimca. Ja rekla da nije tu al’ oni rekli da bi se popeli jer imaju nešto za njega. Ja stajala u hodniku, u spavaćici, čekala da se popnu pa da se popnu i na mene da završimo sa tim lokalnopredizbrnim seksom i niko se nije popeo.

E, onda sam se navrat nanos obukla i pošla napolje da preskačem bare u ulici za koju su obećali da će je srediti kad su me prošli put prepadali neobučenu..

U pošti sam čekala letnji dan do podne sa sve onima koji kijaju, kašlju i licitiraju koji grip imaju, od koga su ga dobili i koje će životinjke da im plate životom.

I onda je monitor definitivno umro. Pa smo išli da kupujemo neke gajtane, digitalne i analogne za svaki slučaj. Nisu delovali na monitor kao veštačka pluća. Pokušali da priključimo na televizor, on nešto učitavao i nije uspeo da učita. Stavili stari monitor.

Pogledam opet TV, svi oni od jutros još na televiziji. I isto pričaju. I isto se svadjaju.  I osetim kako ću da pobesnim.

I počnem da plačem. Ovo je, bre, nehumano. Majke mi  dodje mi da ih tužim za mentalno silovanje. Nego, ispašću ja kriva, pitaće me što se nisam branila. Pa će onda oni mene da tuže za klevetu.

I sad sam uzela jedno kalendarče da precrtavam k’o vojnik, onaj što ga zovu koska i što mu je ostalo najdužih nedelju dana do skidanja, ako da Bog da preživim i fizički i mentalno.

Još malo pa bi trebalo da se spremam za spavanje. Spavaćicu da obučem – ne smem. Na’vatala sam traume od jutros garant’ će neko da mi zazvoni na vrata.

Ostalo mi je samo da čekam da se izaberu da znam ko će ubuduće da me… ono, sa vestima, obećanjima, tranzitiranjima, obećavanjima boljeg života i ostalim.