Da mi je samo da se dočepam onoga koje napisao onu pesmu ’’Ovo je zemlja mojih snova, ovo je nebo puno zvezda…’’

Snove mi pokrali, oka ne smem da sklopim, sanjaću još nešto pa će mi i to ukrasti. Zvezdu nisam videla ne pamtim. Smoga kol’ko ’oćeš, što gore, što dole.

Elem, ja sam niko i ništa. Mogu da dobijem batine, grip, sve tako neke gluposti. Mesto u nekom upravnom odboru ne mogu da dobijem. Nema šanse. Nisam drugarica član. Ne ulazim rektalno. A ni oralno. Nepodobna.

U zadnjoj predizbornoj kampanji gos’n Apsolutno cvileo k’o ranjenik da ne glasamo za devedesete, nervir’o me do zla boga, ja bila ubeđena da u prošlost mogao da se vrati samo Majkl Dž. Foks. Dobro, znala sam da ni on ne može da nas odvede u budućnost, da ćemo da ostanemo tu negde zaglavljeni gde jesmo, kad namesti nam čovek koaliciju, mrtav ’ladan. Poče nešto nacionalno da se miri u naše ime, postavi za ministra unutrašnjih poslova onog malog od Miloševića u čije vreme smo imali dva i po policajca po glavi stanovnika i tri pendreka na dva bubrega.

I eto ti sad njegove sestre u upravnom odboru u jednoj od institucija kulture. Objašnjenje nekulturnom narodu Srbije – ne može ona da bude diskriminisana samo zbog toga što je sestra ministra. ’Leba ti! A ja mogu da budem diskriminisana zato što nisam njegova sestra.

Leontina Vukomanović, ona što peva one pesme pune ljubavne tuge, obnevidela od suza što joj se slivaju na crnu haljinicu pa se ne vidi, oh tragedije, u upravnom odboru Džez festivala. Da mi je samo znati šta ona ima sa džezom.

Onaj Joksimović, lane moje, uguran u Medjunarodni festival muzičke omladine. Svira čovek ’armoniku, kvalifikovan je. Tamo će, kad se bude održavao festival, da se sekiraju ’de mu je Jovana isto kao što su se sekirali gde je on njoj kad je vodila onaj izbor sa kojim se obrukasmo u Moskvi.

Ivana Žigon je u upravnom odboru Bitefa, valjda će tamo da povede onu decu sa Kosova koju vada sa sobom da nariču sa njom gde god joj dune.

Ma pročitajte OVDE. Lepo da se šlogiraš.

Sad samo čekam koju će pevaljku da predlože za ministarku kulture.

Koja ovo godina beše, sve mi se nešto izmešalo.

A vrhunac ludila sam doživela ovih dana kad čuh šta izgovori gradonačelnik Beograda na komemoraciji Olji Ivanjicki – Ona je sedela pored Save i sanjala mostove a mi ih sad gradimo. Reče i osta živ! Aman! Pa ti ne možeš ni u najludjem snu, da ti pozajmimo snove, da sanjaš a kamoli da gradiš ono što je ona sanjala i ’’videla’’. Svi mediji i štampani i elektronski preneli ovu izjavu. Ne daju ženi da umre ko čovek, oskrnaviše joj smrt, sprečiše je da ode onako kako je živela. Morali su da je umuvaju u svoju petparačku politiku.

Što se ne umuvam negde gde mogu da dajem otkaze.

Samo bih pitala – Čiji si? M’rš kući, bre!

M’rš svi vi nekulturni, neobrazovani, nevaspitani, koji i dalje krojite petparačku Srbiju. Drugovi i drugarice članovi. Rektalni plivači.

Kako vi uopšte možete da spavate?

I šta sanjate?