Prvo mi je samo cureo nos. Pa je počelo da me boli grlo. Pa sam dobila temperaturu koja me mučila dva dana, dve noći i u medjuvremenu. Pa me zabolele, noge, ruke, kosa, stomak i emocije. Pa sam pozvala sestru koja mi je rekla da dijagnozu telefonski ne može da mi postavi al’ da ovaj svinjski garanotvano nije čim još mogu da lajem. Pa sam se setila da sam detektovala jedan mladež i da pojma nemam da l’ sam ga imala ranije na šta je ona opet rekla da ne može da me leči telefonom. Pa ja slikala mladež i prosledila sliku na šta mi je ona otpozdravila i rekla da mladež izgleda jako lepo a da sam ja kreten.

I onda sam osetila kako se predajem bolesti, i kako me niko ne voli a naričito  mili mi muž. I počela da cvilim sve slineći i puneći maramice da me ne voli, da me nikad nije ni voleo, da je samoživo biće koje samo na sebe misli i da mi je pre tri godine rek’o ono što mu ni danas nisam oprostila a da je pre godinu dana pogledao u neku preko ulice i kako nigde nemam nikog svog i kako ću da umrem nevoljena, buaaaa, sve tako.

Ljubimac me pogledao i pitao – Je li, bre, šta se s tobom dešava?! – ja plačući odgovorim da se sa mnom ne dešava ništa – A šta se sa tobom dešava, ti meeeneee uopšteee ne vooooliš, kakooo možeš… ubili smo se raspravljajući se šta se dešava sa mnom pa sa njim, pa sa nama.

Onda je on jednog trenutka pitao šta da mi kupi na šta sam ja odgovorila da mi od njega (!!!) ne treba ništa i da ću radije da umrem nego od njega da primim koru limuna i da mi nikad više ništa od njega ne treba i da prizna kako me ne voli nego da se samo folira i da više neću da živim sa čovekom koji me ne voli a naročito neću da mi bude muž ljubimac, da ću da nadjem novog kol’ko kad ozdravim. Ako ozdravim.

Mili muž, bačen u nebrano groždje i  neobran bostan me pogleda k’o krava mrtvo tele i reče mi kako sam krava nad kravama, izredja još neke životinje što krupne što sitne, poenitra ponovo s tom kravom nad kravam i zalupi vrata izmedju sebe i mene sa virusom.  Okupanu suzama. I nevoljenu.

Ja plakala tiho, onako mučenički, pa malo glasnije, pa najglasnije pa se izdrala na ljubimicu kako me ni ona ne voli pa kad sam im se popela na vr’ glave ljubimac otčepi ona zamandaljena vrata izmedju mene i njega i naredi mi da zečepim gubicu, saopšti mi da sam razmažena do bola i da neće više da me tripi i da  će slatko od mene da se razvede čim ozdravim.

Ja ućutala, legla i rešila da ne ozdravim uopšte, da ga mučim dok ne pocrkamo. Provedosmo noć ljuti, u predrazvodnoj histeriji. Meni bilo teže, majke mi, ja još imala temperaturu.

Jutros me ljubimac ne konstatuje. Stidljivo ga pirupitah preko male Krsne i Lapova je l’ on mene to stvarno ne voli i je l’ stvarno hoće da se razvodi i on mi u dahu kaže nikad te nisamnivoleo, razmaženoderište, negoštanegućudaserazvedem, kadsamteisreo, kravojedna, nadkravama, akosibolesnanisiluda, nisamtijaovde, ovoono, ja se naoštrim pa odgovorim da ni jatebenikadnisamvolela, konjujedannadkonjima, ikadsamtesrela, crkladabogda, ’oćurazvododma!

I posvadjamo se na mrtvo ime i njegovo prezime ko će da podnese tužbu. Ja rekla neću, on rek’o da neće ni on. I pošto nismo mogli da se dogovorimo ko će izmirismo se.

Mislim meni temperatura dostigla vrhunac pa sad samo isparavam, malo sam normalnija.

Ljubimac se izvinjavao što mi je rekao da sam krava nad kravama, ja rekla da neću da se izvinem što sam mu rekla da je konj nad konjima jer mu to ne bih ni rekla da on meni nije rekao da sam krava nad kravama, kako si breeee, to mogao da mi kažeš.

I tako. Sledeći put kad se budem razbolela najbolje će mi biti da uzmem sobu u nekom hotelu. Inače ću da se razvedem. Il’ će ljubimac da se razvede.

E da, i rek’o mi ljubimac da on meni nije više momak nego muž, bre, muž!

I otiš’o na posao.

Ja sad, jadna, još ovako sirova, sedim ovde i razmišljam šta mu je to  – muž, bre, muž!

I sve nešto strahujem, ako temperatura počne ponovo da mi skače dok se on ne vrati, mož’ biti da ga ponovo dočekam sa onim da me ne voli i da me nikad nije voleo na šta će garantovano da me izbaci kroz prozor. Il’ će da me natera da skočim sama.